U tvojim rukama (SLOW UPDATE)

19.POGLAVLJE - "Sudbina"

Sumrak je. Dok se posljednje sunčeve zrake skrivaju iza stabala i sa sobom povlaće svu toplinu i svjetlost koju su pružale, ja sjedim na klupi negdje u osamljenom dijelu Central parka s toplom kavom u rukama.

Nakon što sam danas završila posao u bolnici trebalo mi je mira i tišine da sama sa sobom riješim probleme koje imam u svojoj glavi. Mira i tišinu koje sam pronašla ovdje. Uživala sam u tišini koja se skrivala ovdje.

Sva ona gradska buka, zvukovi automobila i vreva ljudi nekako nisu dopirali do ovdje. Sve kao da je nestalo. Nije bilo čak ni ljudi, nije bilo djece koja bi trčala okolo i vikala, samo tišina. Bilo je toliko tiho da sam gotovo mogla čuti svoje misli. Misli zbog kojih sam i morala pobjeći od svega i pruziti si barem malo odmora od svega.

Ali koliko god ja bježala one su uvijek tu. Kopkaju me i bole. Boli me ova samoća koju osjećam. Kada gledam ljude oko sebe sve što vidim je sreća, veselje koje proživljavaju sa svojim obiteljima. Vidim zaljubljene parove kako šetaju gradom držeći se za ruke, vidim majke kako love svoju djecu i onda se zajedno s njima smiju. Vidim očeve kako trče na posao pa s posla samo kako bi sto više mogli biti sa svojim obiteljima.

I sve to što vidim, mene boli. Zašto?! Boli me jer ja nemam ništa od toga. Boli me to što ja nemam nikoga da me primi za ruku i kaže mi 'volim te', boli me jer nemam majku koja bi se smijala zajedno sa mnom, nemam oca koji bi ovako trcao s posla kako bi što više vremena proveo sa mnom. Nemam obitelj s kojom bi se mogla veseliti, nemam čak ni prijatelja. Sama sam. U potpunosti sama. I to boli. Previše boli.

Dok sam tako zamišljeno gledala u daljinu ne obračajući pažnju na išta, nisam ni shvatila da je sunce odavmo nestalo. Zamijenila ga je tama. Tama koja nadvila nad ovim gradom i prigutala svaki tračak svjetla.

Nakon što sam se probudila iz ovog transa i misli, polako sam krenula doma. Ako svoj stan uopće mogu nazvati domom. Kažu da je dom tamo gdje je tvoje srce.

A gdje je moje srce?!

Ono je ostalo u Hrvatskoj onog prokletog dana kada sam morala otići.

(***)

Laganim koracima hodam kroz grad promatrajući ljude oko sebe. Iako je kasno ljudi još uvijek ne napuštaju ulice. Pogled mi čas bježi po ulici, a čas je uperen u nebo tražeći i čekajući onu jednu zvjezdu da padne samo za mene.

Ne znam vjerujete li vi u zvjezde padalice, ali ja vjerujem. Vjerujem da će se želja ispuniti ako ju zaželiš kad ugledaš zvijezdu. Samo što ja nikada do sad nisam vidjela niti jednu zvijezdu padalicu.

Možda moram čekati. Možda je sudbina odlučila poslati mi tu zvijezdu u nekom posebno trenutku. A mozda me je odlučila mučiti pa mi ju nikad ne poslati. Ko zna?!

Sudbina, vjerovali mi u nju ili ne, za svakog od nas ima posebnu priču koju je osmislila. Za svakog je čovjeka pripremila uspone i padove, a na čovjeku je hoće li uspijeti prijeći preko tih padova ili će pasti.

Možda je sudbina tako i meni smjestila?! Možda mi je pripremila padove za cijeli početak mog života i možda mi tek sprema nešto dobro?! Možda sam prvo morala patiti kako bi poslje znala cijeniti ono što ću dobiti?! Možda mi sudbina tek planira uspjehe u životu?! Možda mi tek sad želi postaviti one prave izazove za koje ću se morati boriti?! Mozda ću tek sada upoznati svoju srodnu dušu?!

Tko zna, možda nas sudbina tek planira?! A mozda je to sve već odavno zapisano u zvijezdama.

Na meni je da to otkrijem.