Onaj Pravi

Onaj pravi-10.❤

A/n:

Ljudovi pripremite se na slatkoću na kvadrat! Ne znam što mi je bilo da sam napisala ovakav dio kakav trenutno čitate. Dugo sam se nećkala da li bih trebala ovako napisati ili ne. I eto, ipak sam ovako napisala. Pretpostavljam da ste sada zbunjeni 😂 ali shvatit ćete o čemu pričam nakon što pročitate.

O, i još jedna stvar! Izbacila sam novu priču ,,You fixed me" pa ono pogledajte i ako vam se svidi ostavite vote i mišljenje ☺

Uživajte!💋

"Gospodin Kovačević i gospođica Jurić..."policajac nas je ošinuo ubojitim pogledom. Lik ima ubojitiji pogled od mene. "S obzirom da niste napravili nekakav veći prekršaj, pustit ćemo vas."

Odahnula sam kada sam čula riječi pustiti ćemo vas. Ne znam što bi bilo kada bismo ostali zatočeni ovdje, u zatvoru. Kako bih ja to svojima objasnila? Jednostavan odgovor. Nikako. Vrlo lako mogu zamisliti svoje roditelje kako stoje ispred ćelije i razočarano gledaju u mene, ubijajući me svojim oštrim i povrijeđenim pogledom. "Postala si kurva. Sada još i kriminalka. Što je sljedeće? Reći ćeš mi da si ubila čovjeka? Opljačkala banku u Švicarskoj?" Moja mama bi rekla nešto u tom stilu. Iako ja nisam ništa krivo napravila. Ali, moja mama je dobro poznata po preuveličavanju. Sklona je drami. A moj tata? Prevelika je to kukavica da stane na moju stranu.

"Znači, možemo ići?"oprezno sam pitala i podignula ruke kako bi gospodin policajac mogao skinuti lisice s njih.

"Da. I pazite što radite."mrko nas pogleda te se odmakne kako bismo mogli ustati. Oboje se zahvalimo u isto vrijeme te brzim koracima krenemo van. Želim što prije izaći odavdje i maknuti se od ovog kretena zbog kojeg sam završila tu gdje jesam.

"Čekaj."rekao je kada smo izašli van. Pih, naravno da ga nisam poslušala. Tko je on da slušam njegove naredbe? "Saro, rekao sam nešto!"ponovio je, ovaj put nimalo strpljivim tonom. Zakolutala sam očima i okrenula se prema njemu.

"Što hoćeš od mene?"

"Razjasniti neke stvari."ozbiljno je rekao, cijelo vrijeme gledajući u moje oči. Iskreno, mrzim kontakt očima. Ali s njim... on.... nešto mi ne dozvoljava odvratiti pogled. Nešto me tjera gledati ga u njegove prekrasne smeđe oči u kojima bih se mogla izgubiti. "Moramo razgovarati."na njegov dodir sam reagirala, trgnula sam se. Vratila u stvarnost. Odmahnula sam glavom i za korak se odmaknula od njega.

"Ja nemam o čemu s tobom razgovarati, Marko."odmahnula sam glavom. "Ne znam što si ti sebi umislio."

"Saro, molim te."uzdahnuo je. "Dozvoli mi da ti objasnim."

"Objasniš što?"pomalo bijesno sam ga pitala, prekriživši ruke na prsima. To je moj borbeni položaj. Od kada znam za sebe, svaki put prilikom svađi stanem u ovaj položaj: smrknut izraz lica, ruke prekrižene na prsima i uspravan stav.

"Sve! Sve od onog dana kada si pobjegla od mene!"

"Ja od tebe? Nije istina!"pobunila sam se. "Nisam ja kriva što si ti tada bio nezreo i balav! I nisi me uopće primjećivao."

"Stvarno?"upitao je podižući obrvu.

Ne radi to! Zapaliti ću se!

"Da."

Odjednom se počeo smijati, iako ne vidim što je točno smiješno. Prstima je prošao kroz svoju smeđu kosu, na tren je pogledao u pod a zatim ponovno u mene.

"Ja sam samo planirao iznenađenje za tebe. Da, plan mi je bio da te malo naljutim. Ali samo malo. A onda sam te htio na lijep način pitati za... vezu."zastao je te mi se približio. "Ti si odjednom otišla bez da mi se javiš. Nestala si. Tražio sam te. Ali te nisam uspio pronaći."