Onaj Pravi

Onaj pravi - 19.♥

Author's note:

Novi nastavak :) i prije nego što se bacite na čitanje imam zamolbicu heheh

Zapratite Maxlik182 i pročitajte njegovu knjigu s poezijom. Nešto predivno i najljepše što sam ikad pročitala!  :)

Uživajte u ovom nastavku kojeg ste čekali dosta dugo ♥

Drugo jutro, ista rutina: budilica zvoni u pola sedam ujutro, a zatim u petnaest do sedam i na kraju se dignem u sedam ujutro. S tim da svako jutro padnem s kreveta i često opalim glavom o ormarić s kojeg svaki put mora nešto pasti. Pitam se kako do sad nisam mrtva.

"Saro, što je to palo?" mama viče s druge strane vrata. Protresem glavom i ustanem s poda, trljajući stražnji dio glave kojim sam opalila o ormarić.

"Samo moja pidžama..." odvratim. "I par knjiga s ormarića."

"Ma jesi ti opet pala?" upita i počne se smijati. "Jednog dana ćeš se ubiti." promrmlja, a zatim se odmakne od vrata moje sobe. Uzdahnem i otvorim ormar, pogledom tražeći što da obučem.

Na kraju se odlučim za traperice i crnu majicu s Metallica logom. Da li je to doista dobar izbor za fakultet? Možda. A možda i ne. Ali, koga briga?

Operem zube i umijem se, te s torbom na ramenu i mobitelom u ruci, siđem niz stepenice. Naravno, kao i svaki put, tako sam i ovaj put zapela i skoro pala.

Težak je život nas smotanih ljudi.

"Idemo mi." mama je rekla i potapšala Marka po ramenu. "Ajde pazi na Saru. Ne daj joj da se ubije."

"Bez brige gospođo, ona je sa mnom sigurna." odvratio je nasmiješeno, susprežući smijeh. Kada su mama i tata otišli, Marko se počeo nekontrolirano smijati. Samo sam preokrenula očima i obula bijele tenisice na noge. "Kako si samo skoro pala!"

"Da, da... samo se ti smij. Jako smiješno. Umirem od smijeha." gunđala sam, bijesno gledajući u njega. On pojma nema da je na rubu ponora, na rubu vlastite sigurne smrti.

"A mica mala, smotana!" tepao je i uštipnuo me za obraz. Jesam li jedina koja mrzi kada me netko uštipne za obraz? To je tako bolno i iritantno. "E, ti u tome ideš na faks?" odjednom je upitao, odmjeravajući me od glave do pete.

"Da. Nešto ne valja?" zbunjeno sam odvratila.

"Sva si u crnom, osim tih tenisica bijelih koje se ističu." rukom je pokazao na bijele adidas tenisice. "Vidi se da se neke stvari nikada neće promijeniti." zaključio je i izašao van.

Zbunjeno sam pogledala za njim, u glavi smišljajući tisuću načina kako bih ga mogla ubiti. Jedan od tih načina je privezati ga za banderu i pustiti da ga ptice pojedu. Dovoljno je bolno i dugo traje.

"Kada ti počinju predavanja?" upitao je kada smo se smjestili u autu.

"Od devet. Bolje bi ti bilo da ne zakasnimo." odvratila sam i upalila radio.

(....)

Na fakultet sam stigla živa i zdrava. Iako, malo je falilo da ne stignem živa. Nikada se više neću voziti s Markom u njegovom autu.

Naime, Marko se prisjetio mojeg pada (kojeg sam izbjegla, ali Marko je to vidio pa se taj izbjegli pad zapravo računa kao stvarni pad) i onda se smijao cijelim putem prema Zagrebu. Nije vidio par automobila, tako da je skoro izazvao prometnu. Život mi je doslovno preletio pred očima.

"Još jednu riječ i zagarantirana ti je smrt." zaprijetila sam mu, izlazeći iz auta. I on je izašao, smijući se. Naslonio se na auto i izvio obrve.

"Ne bi ti mene ubila."

"Lik, biraj mjesto gdje želiš biti pokopan." rekla sam i prebacila ruksak preko leđa. "Također možeš birati lijes koji želiš. Ja ti dobrovoljno plaćam pogreb." zalupila sam vratima auta.

"Voliš ti mene." samouvjereno je rekao i poslao zračni poljubac. Kojeg, naravno, nisam ulovila.

"Toliko te volim da sam spremna platiti tvoj sporovod i pojavit se na njemu u šarenoj odjeći."

"Opa, u tom slučaju, pristajem. Ti nikada ne nosiš šareno." nasmijao se.

"Da... ali ako je to tvoj sprovod, znači da si ti mrtav. Što znači da nećeš to vidjeti."

"Moj duh će i nakon smrti ostati na zemlji. Tebe progonit." rekao je i počeo ispuštati one čudne, jezive zvukove. Preokrenula sam očima i uputila mu srednji prst te se okrenula i brzim koracima krenula prema zgradi fakulteta.

Želim li ovo?

Ne.

Zašto sam ovdje?

Ne znam.

Hoću li biti mrtva ako padnem godinu?

Hoću.

Vjerojatno sam zato ovdje. Ako padnem, starci će me ubiti. A to ne želim. Imam previše planova za svoj život. Većina ih uključuje spavanje i gledanje filmova i serija koje još nisam stigla pogledati.

Ušla sam u zgradu i odmah mi je došlo da se okrenem i odem negdje na kavu ili sladoled. Prije na sladoled nego na kavu. Ne pijem kavu. Kofein loše utječe na mene.

Probijala sam se kroz tu gužvu koju su činili studenti. Većina ih je nosila skripte, ponavljali su za razne predmete koje moraju položiti. A ostali su pričali i smijali se. Svejedno, želudac mi se diže od obje vrste studenata.

Baš si antisocijalno biće.

Jesam. Neću poreći. Uh, nije ovo za mene.

"Da li se ti moraš stalno zabijati u ljude?" i evo nas opet, ja i Milanče. Ja njega gledam odozdola, a on mene odozgora. Eh, tko mi je kriv što sam niska? Jebena genetika.

Mislim da se ne zove Milanče.

Znam ja da se ne zove Milanče, ali to mu je novo ime.

"To mi je postao hobi." odbrusila sam.

"Tvoja bahatost te neće dovesti daleko."

"Kao ni tvoja umišljenost."

Preokrenuo je očima i počeo se smijati. Što je smiješno? Imam li nešto na čelu? Ili među zubima? Ne, sumnjam da imam nešto među zubima. Oprala sam ih i provjerila pet puta. Nemoguće da mi je nešto promaknulo.

Ma ja mislim da je on malo na drogama. Ne krivim ga. I ja bih da mogu.

"Ispričaj me, moram ići. Ne da mi se stajati usred hodnika s budalom." rekla sam te ga uspješno zaobišla i krenula niz hodnik.

Što ja ovdje radim? Nemam pojma.
Želim li biti ovdje? Definitivno, apsolutno ne.

Zašto sam bila tako glupa i odabrala ekonomski fakultet?