Onaj Pravi

Onaj pravi-11.❤

"Možeš li vjerovati da se za pola sata udajem?"nervozno sam uzdahnula i pogledala na sat koji je otkucavao tako sporo, izgledalo je kao da sat odugovlači s vremenom. Ili sam ja jednostavno previše uzbuđena i želim da se sve ovo što prije završi?

"Ne mogu vjerovati."Petra je odmahnula glavom i nasmiješila se. "Kada se samo sjetim tvojih riječi 'nikada se neću udati' i sad kada te pogledam, u bijeloj vjenčanici sa ogromnim osmijehom na licu.... dođe mi da te od sreće zagrlim! Napokon si odrasla i napokon si shvatila što je zapravo poanta života."

Zbunjeno sam gledala u nju dok je brisala nevidljivu suzu koja je kao skliznula niz njezin obraz. "U čemu je poanta života?"

"Ozbiljno?"namrštila se i primila me za ramena. "Poanta ovog prekrasnog života je pronaći osobu koju voliš i koja tebe voli, vjenčati se i imati dijete. Ma što dijete? Dvoje, troje, desetero!"

U strahu sam se malo odmaknula od nje. Zašto me mora plašiti prije ovog svečanog i velikog dana?

"Oh..."tiho sam rekla i okrenula se prema ogledalu.

(...)

Nervozno sam nogom lupkala po betonu, nestrpljivo isčekujući kada ću moći ući unutra. Tata je stajao do mene i ponosno me gledao. S druge strane je stajala moja vjenčana kuma, Monika. I ona je bila nervozna. Ne znam zašto, ali u redu. Vjerojatno sam ja ta koja joj prenosi nervozu.

"Spremna?"tata me upitao. Pogledala sam u njega i stisnula mu ruku u znak odobravanja.

"Spremna."kimnula sam glavom. Vrata su se otvorila i svi pogledi bili su uprti u nas. U mene. Trenutno želim pobjeći. Ne želim prolaziti crkvom u ovoj dugačkoj vjenčanici dok hrpa ljudi gleda u mene.

No, odjednom ugledam Marka kako stoji kod oltara, sa Davidom kraj njega. Nasmiješeno gleda u mene i samim njegovim smiješkom, zaboravim na hrpu ljudi koji su oko nas. Vidim svoj cilj koji stoji kod oltara i čeka da dođem do njega.

Samouvjereno krenem prema njemu, s tatom na jednoj strani i Monikom na drugoj. Cijelo vrijeme gledam u Marka koji vjerojatno jedva čeka skinuti ovu odvratnu vjenčanicu s mene. A ja ću mu dozvoliti, naravno.

"Čuvaj ju."tata se obrati Marku dok mu pruža moju ruku. Pogleda u mene, pa u mojeg oca te kimne glavom.

"Naravno, gospodine."

Tata ode kod mame i sada smo samo Marko i ja. Naravno, i David pored Marka i Monika pored mene, ali oni nisu bitni. Sve što vidim je on. Sve što je bitno je on.

"Braćo i sestre, okupili smo se kako bismo svjedočili ovom prekrasnom trenutku kada dvoje postaje jedno...."

Svećenik govori, no ja ga ne čujem. Fokusirana sam na Marka i njegove prekrasne smeđe oči. Obliže usne te mi se približi kako bi mi nešto šapnuo.

"Još malo i gotova si."

Nasmijem se na njegove riječi i pogledam u njega.

"Prvo ćeš me morati uloviti."odvratim i pogledam u svećenika koji je pročistio grlo i pogledao u nas. Sada ide onaj važan dio, zar ne?

"Uzimate li Vi, Sara Jurić, Marka Kovačevića?"

"Uzimam."nasmiješeno odgovorim. Napokon.

"Uzimate li Vi, Marko Kovačević, Saru Jurić?"

"Uzimam."

"Što Bog sastavi, neka čovjek nikada ne rastavi."rekao je te nam je David pružio prstenje. "Gospodine Kovačević, možete poljubiti mladu."