Neodoljiv 🔚

17.

Pitanja su ono što nas cijelog života proganja. Cijelog života se nešto pitamo, nekad saznamo odgovore ,a nekada jednostavno izvisimo. Ne saznamo ništa. Znamo samo male sitnice koje nam ne mogu pomoći,ali upravo su sitnice ono što spaja kocku života.

"Pa voliš li ga?", pitanje koje me dočekalo od Ele kada sam za vrijeme pauze odlučila izaći s njom.

Skupila sam svoje obrve i zbunjeno je pogledala. "Ne znam", tek tada me željela ubiti.

Njezin živčani pogled je tjerao moju slatku facu vani dok sam uzimala u ruku šolju sa kafom. "Kako ne znaš jebo te?"

"Fino ne znam", slegnula sam ramenima.

"Šta voliš kod njega,šta ti se sviđa?", upitala me i pogledala.

Spustila sam šolju na stol. "Bilo bi lako samo reći zaljubila sam se u njega kao osobu. Ja sam se zaljubila u njegov hod prema meni, nesvjesno ugrizanje usne dok razgovara sa mnom ,to naše izrugivanje i naše šale. Njegove oči dok sjaje kada priča o nečemu bitnom ili nešto što voli, naše prepiranje po kući koje završava slatkim nadimcima, češkanje njegove kose na glavi. Bilo bi lako reći samo da sam se zaljubila u njega", otresla sam glavom ,a u nje su usta bila otvorena.

Svoju ruku stavila je u glavu i provukla kosu ka nazad."Ti si baš zaglavila",tiho je rekla.

"Jebo te naravno da jesam. Čovječe poljubio me jer je tu bila glavna tračarica firme, a ne jer je on želio. I dalje loš prema meni", protresla sam ruke.

Ela je samo odmahnula glavom i uzela u ruke kafu. Pogledala sam na sat i vidjela da čak kasnim pet minuta. "Ela idem kasnim čujemo se i vidimo valjda", uzela sam torbu ,poljubila je u obraz brzo i istrčala iz bara.

Išla sam prema firmi ,a ispred vrata se nalazio Daniel i Melinda ,ona je pušila cigaretu ,a on je pričao s njom. Folirala sam da gledam na mobitel i hodala sam.

"Došla je", pokazala je prstom Melinda na mene.

Uzdignula sam jednu obrvu i prošla pored njih oboje. Ja kažem da je sve lažno, Daniel je lažan, ponaša se lijepo prema meni kada smo na javnim mjestima i pokušava nešto ,ali mu neće uspjeti. Ušla sam u kancelariju i spustila torbu. Pogledala sam na stol i vidjela te papire,poželjela sam da ih bacim sve po ovoj prostoriji ,ali nisam mogla.

Čula sam kucanje na vratima i Melindina glava je provirila. Bravo došla si kao naručena, baš kada sam ljuta i nemam živaca. "Daj te papire trebaju Danielu", rekla je i krenula hodati kao guska.

"A zašto ja ne bih mogla odnijeti te papire Danielu molim lijepo?", pogledala sam je i smežurala facu.

"Ja ću mu odnijeti", ignorirala sam je i pokupila one papire u svoje ruke. "Čuješ me ja ću mu odnijeti!",sada se dreknula na mene baš kada sam bila pored nje.

"Ako te zviznem ovim papirima ocrtat će ti se svi potpisi na glavi , jasno?", zamahnula sam papire prema njoj.

Smrknula se na mene i izletjela iz kancelarije. Par trenutaka sam se smirivala i onda mirno izašla iz kancelarije. Nisam kucala na Danielova vrata imala sam potpuno pravo ući bez kucanja. Otvorila sam naglo vrata i na stolici vidjela Melindu kako plače i njega kako je tješi.

Zašto mene nikad ovako ne tješi? Sada ću da se posvađam makar morala umrijeti za to.

"Dobro Melinda uredu je sve. Hajde izađi da Arnelia i ja popričamo", rekao je i dignuo je ispod ruku ,a ona je folirala da ne može hodati.

Prevrnula sam očima i ostavila one papire spremajući se izaći van,ali Danijelova ruka je zatvorila vrata pred nosom. "Ne tako brzo ,sjedi", uprio je prstom na stolicu.