34 jokes » h.s.

first

pjesma je za ugođaj, pa ju pustite sebi.. hvala na divnim komentarima.. svi smo mi ponekad depresivni i to je uredu. svi smo mi samo ljudi. samo nemojte prepustiti depresiji da osvoji vaše tijelo.. i da uvijek postoji neki harry koji čeka da izvuče osmijeh na vaše lice.. i još nešto, ne očekujte dramu ni nešto posebno tragično, ova priča je posvećena svim onima kojima je malo teže izvući osmijeh na lice.. i ne mislim ubiti nekog. xxx
________________________________________________________
Srce mu je preskočilo nekoliko otkucaja kada ju je ugledao. Široki džemper, svijetlo plavi, hlače koje su padala lagano niz njene tanke noge i stare sive starke koje bi nosila svako jutro. Njena smeđa kosa pokrila joj je lice koje je naprosto volio gledati. I koje bi on vrlo radi volio ljubiti. Izgledalo je tako nježno, tako slatko.. Tako, ljubljivo? Je li to uopšte i riječ? Osjetio je kako mu se boja vraća u obraze i dopustio je sebi da se nasmije. Dignuo se na noge sa barske stolice i prišao njenom stolu kada se smjestila na stolicu. Osjetio je kako mu se ruke tresu dok je gledao u nju, pogledala je prema gore. Izgledala je neispavano, umorno i htio ju je uzeti u svoje ruke i stisnuti toliko jako da se svi njeni odvojeni povrijeđeni djelovi sklope u cjelinu. U prvobitnu cjelinu koju je neko slomio. 

- Ja sam Harry, bit ću vaš konobar i htio bih vam predložiti kapućino sa vanilijom i kroasan sa nutellom, te jednu od naših vrhunskih šala. - imao je onaj široki osmijeh, idiotski - kako bi ga on zvao, dok ju je gledao. Njene oči nisu poprimile nikakav žar, njeno lice je bilo monotono kao i uvijek. Nikad ase nije mjenjalo, čak i pet dana poslije.. - Koji kralj nosi najveću krunu? - ona naravno nije pitala 'koji', samo ga je gledalo nezainteresovano. Uhvatio ju je kada je podigla obrvu umjesto pitanja. - Onaj sa najvećom glavom! - naravno Harry se odvalio smijati no njeno se lice nije promijenilo. Harryevo srce je poskočilo ponovno. - Oprosti. - ponudio je još jedan kratak osmijeh na što je ona samo pogledala u svoje prste.

- Samo kavu, crnu bez mlijeka i šećera. - njena se narudžba nije promijenila. Kava joj je bilo potrebna no ona bez mlijeka i šećera da ne bi unijela višak kalorija. - Hvala. - rekla je kada je shvatila da se visoki konobar ne mrda. On je klimnuo glavom i okrenuo, no prije nego što je otišao - uputio joj je nježni mali osmijeh. Htjela se nasmijati no glasovi unutar njene glave su je izluđivali. Uhvatila je sebe kako gricka nokte nekoliko minuta poslije sve dok nije zagrizla samo meso. Kava je stojala na stolu sa malim papirićem na kojem je bio nacrten maleni smajli koji se široko smijao. Shvatila je njegovu šalu neukusnom i pogurala papirić na kraj stola. Ovo je peti dan kako je počela dolaziti u kafić u kome je visoki dečko radio. Od prvog jutra /kada je došla u maleni kafić/ bi joj ispričao šalu iako ona nikada nije tražila. Pet šala i uvijek toliko osmijeha. Pitala se da li su ga usne i obrazi bolili nakon toliko smijanja? Uhvatila je sebe kako gleda u konobara koji je ubacivao novu turu kroasana u rernu. Nije ni sama bila sigurna zašto dolazi.. Kava i nije bila najbolja, bila je mutna i vidno se razlikovala svakoga dana. Mjesto nikada nije bilo puno i nije imala razloga da dođe tu. Možda.. Pa, možda, je bilo nešto u toj mutnoj kavi i dečku koji bi ju svako jutro pozdravljao. Naravno, njen mozak se derao na nju da je to kako se on ophodi prema svakoj mušteriji, no njeno srce ju je vodilo tu jer je njeno srce srcu znalo da će je taj tip spasiti. Kosa joj je padala preko lica dok je skrivala polovinu njenih šaka sa džemperom. Nije voljela svoje prste, uvijek su bili predebeli, a pogotovo kada je odlazila u toalet. Da isprazni želudac. Bili su predebeli da stanu u njen tanki vrat koji je mrzila također. Kihnula je u rukav džempera i otpila gutljaj svoje kave, kradući pogled prema visokom dečku iza visokog šanka gdje je on radio. On je držao telefon koji je bio roze boje i osjetila je kako su joj se usne iskrivile u kratak osmijeh. Brzo je rukom prekrila osmijeh i pogledala u šalicu pune kave. Nije ni primjetila da joj se približio, spustio račun na stol i  trznuo je iz njenog sanjarenja. I iskreno preplašio ju.

- Uh oprosti nisam mislio da te uplašim. Samo račun, malo mi je duže trebalo jer ne znam baš raditi sa fiskalnom mašinom. Isto tako žao mi je ako je kava mutna, ne znam kako se ispravno koristi aparat za crnu kavu.. - zakikotao se i pogledao u nju, njeno lice je izgledalo puno bolje nego ranije sati. I dalje je bila prelijepa no njeno lice je izgledalo kao da je živa osoba, a ne hodajući mrtvac. Imala je malo boje u njenim obrazima, pogledala je u svoje prste jer ju je bilo stid da gleda u njegovo lice. Možda se bojala da će se nasmijati i da će ju unutarnji glasovi kažnjavati radi toga. Polizala je suhe usnice i zabila zube u svoju donju usnicu, izvukla je funtu iz džepa i pružila je kovrdžavom tipu. 

- Izvoli.. - polizala je usnicu i prošla rukom kroz svoju kosu, puštajući istu da slobodno pada na njeno lice i ramena. Podigla se na noge nakon što je ispila i posljednju kap kave. Polizala je usnice još jednom jer su bile iznimno suhe i nakon šalice pune kave. Hladan proljetni vjetar je naštetio njenim punim crvenim usnicama.

- Već ideš? Znaš maloprije kada si rekla svoje ime, nisam ga uspio uhvatiti.. Kako ono bi? Clara? Rose? Selena? Lucy? - Harry je pokušao da izvuče ime iz njenih usnica da napokon poveže ličnost sa imenom. Bio je siguran da je njeno ime bilo prelijepo. No znao je da ona nije tako naivna. I baš kako je i očekivao, ona je samo odmahnula glavom. Uzela svoju jaknicu koju je nosila preko ruke u slučaju da bude hladno. Tako mama kaže. A mama je uvijek u pravu. Čak i kada nije. 

- Nisam ga ni rekla. Nisam rekla svoje ime, maloprije.. - dopustila je sebi da mu namigne i da izađe iz malenog kafića na ćošku njene ulice. On je ostao gledajući u njenu figuru koja je izgledalo sve manje i manje dok je nestajala niz ulicu. Osmijeh sa njegovog lica nije nestajao jer je ona njemu namignula. Ona. Njemu.