Sjedila sam u dnevnoj sobi, gledajući komediju na ogromnoj plazma televiziji pričvršćenom za zid. Dok sam se smijala onome što je komičar rekao, primijetila sam Park Jimina u kutu mog oka (valjda znate na sta msm 😅). Polako sam okrenula glavu prema njemu. Imao je osmijeh na licu. Vrlo lijep osmijeh koji bi mogao osvijetliti bilo ciji dan. U rukama je imao moju odjeću koja je jučer navečer bila natopljena kišom. Ali sada je bila suha. I čista. Nespretno sam se zakašljala, obrazi su mi bili rozi, podigla sam obrvu. Njegove su se oči proširili na trenutak, a onda je lagano odmahnuo glavom. "Uh. Oprao sam ovu odjeću ... z-za tebe." Nasmiješila sam mu se zahvalno. Jimin s kojim sam se prvi put susrela kada sam slučajno uništila njegovu plavu vestu s mojim sladoledom, bio je toliko različit od ovoga Jimina što je sada stajao ispred mene. Ovaj Jimin bio je vrlo sladak i brižan. I lijep. "Hvala ti." "Da. Nema problema. Ja ću ... uh ... Stavit ću ih u sobu za goste, ako se želiš presvući." Pogledao je moje izložene noge koje sam imala na staklenom stolu ispred kauča na kojem sjedim. Odmah sam maknula noge sa stola i ustala se. Bila sam sigurna da je moje lice izgledalo crveno kao rajčica. Brzinski sam zgrabila odjeću iz njegovih ruku i otrcala u gostinjsku sobu. "Slatko..." Čula sam ga kako mrmlja sam prije nego što sam zatvorila vrata i spustila se niz vrata. Moje srce je kucalo tako brzo da mi se činilo da će svakoga trenutka iskočiti iz mojih prsa. ------------------------------------------
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
