Candy Boy {Park Jimin}

0.3

Sudbina se igrala sa mnom.
 Jer kada sam napustila školu i hodala kući, imala sam priliku susresti njega ponovno. I na vrlo čudan način. Sudarajući se s njim. Opet.
"Ugh. Opet ti."
"Uh...opet ti"
I dalje sam ga nastavila susretati. Ali ne na prijateljski način.
"Ne vidis kuda ides? Zar ne?" Gledao je u mene.
Danas je nosio oversized hoodie (nezz kak bih to prevela na hrvatski 😅).Kosa mu je  bila skrivena ispod kape.
"Žao mi je" Nisam imala ništa drugo reći. Kao što sam rekla. Osjećala sam se kao da plačem. Moja donja usnica je treperila. "Hej. Hej. Nećeš valjda sada plakati? Ah."
"Ne." Pogledala sam u pod. "Neću".
"Žao mi je. U redu. Prestati plakati."
 "Nisam se htjela ponovno sudariti. Bila sam zaokupljena."
"U redu je."
"Ne, nije. Jučer sam ti unistila vestu."
"O moj Bože. Prestati plakati. Rekao sam da je u redu."
"Stvarno? Nisi ljut na mene?"Obrisala sam suze na obrazima.
"Da. Moram ići. Nemoj više plakati. U redu." Rekavši to, otrčao je.
 Mora da kasni zbog mene. Ahh.
 Bio je zanimljiv. Baš kao i njegova ružičasta kosa bombona.