Candy Boy {Park Jimin}

0.8

Ponovo sam bila u kafiću. Ali ovaj put sam bila sama.
Bila je to mirna večer i morala sam ispuniti zadatke, ali nisam mogla to raditi kod kuće.
Mama i tata su se ponovo svađali. Njihove svađe me uvijek uplaše. Prva stvar koju sam napravila je da sam uzela moj telefon i laptop i napustila kuću.
Nisam željela svjedočiti njihovim svađama. Nisam se mogla fokusirati. Kako bih i mogla? Još uvijek sam čula njihove uzvike u ušima.
Uzdahnula sam, stavivši glavu na stol. Osjetila sam hladnoću na mojoj toploj koži.
"Izvoli."
Podigla sam glavu.Bio je to Jimin. Nasmiješila sam se i uzela šalicu kave od njega.
"Hvala ti"
Sjeo je nasuprot mene. Kafić je bio prazna. Bilo je gotovo vrijeme zatvaranja.
"Jesi li dobro?"
"D-Da." Čudno me je gledao.
"Jesi li sigurna?"
 "Iskreno, ne. Nisam u redu."
 Nije me natjerao da mu kažem što nije u redu. Samo mi nudi tišinu; udobna, sigurna tišina.
Rekala sam mu što se događa u mojoj kući i kako se nisam htjela vratiti nazad. Pažljivo je slušao.
"Ne želiš se vratiti?"
Odmahnuo sam glavom 'ne'.
"Možeš ostati kod mene."
Nudio mi je da ostanem u njegovoj kući.
Bio je tako sladak, iako kad sam ga prvi put upoznala, činilo mi se kao da me mrzio.
Ali njegova slatka strana je pokazivala i to je bilo poput slatkiša.