Candy Boy {Park Jimin}

0.9

Pristala sam, iako nisam htjela da odem u njegovu kuću. Nakon što je zaključao kafić, okrenuo se prema meni.
"Možemo ići pješice, moj stan nije toliko daleko. Može?
Pogledala sam ga.
"U redu."
Počeli smo hodati. Moj laptop je bio u vrećici koja je visjela na mom lijevom ramenu.
Dok smo hodali, ruke su nam se malo protrljale jedna na drugu. Čudan osjećaj mi je prošao cijelom rukom.
Naglo je maknuo ruku, ostavljajući malu udaljenost između nas. Hodali smo već pet minuta a ja sam već bila umorna . Izgubila sam dah 😥.
"Pogledaj se. Već si umorna".
Zurila sam u njega. Nasmiješio se.
"Ne brini se još malo pa smo stigli."
Hladan vjetar me je poljubio u lice. To me malo smirilo.
Zaboravila  sam na svađe između mojih roditelja.
Jiminova prisutnost imala je čudan smirujući učinak na mene. Osjećala sam se mirno i sigurno s njim.
"Evo nas."
 Podigla sam pogled. O Bože...

----------------------------------------------
Večeras ide i 1.0 part 😊