Candy Boy {Park Jimin}

0.7

Kiša je prestala padati kada je sat pokazao sedam uvečer. Sunce se vec bilo sakrilo a ja sam umirala da krenem u kafic i da mu vratim novce.
Nakon moljakanja da me pusti samo na pola sata mama mi je dopustila da odem.
Nije voljela da izlazim kasno. Vani nije bilo sigurno.
Otišala sam do kafića. Na cesti su bile lokve vode. Kiša je obavila svoj posao. Vrijeme je bilo  osvježavajuće.
Kad sam stigla do kafića, dječak s ružičastom kosom bombona zaključavao je glavna vrata.
Uf. Hvala Bogu, stigla sam na vrijeme.
Okrenuo se i malo skočio kad me je vidio.
"Prestrašila si me."
 "Žao mi je." Malo sam se nasmijala.
Uzimajući novac iz džepa kaputa, predala sam mu ga.
"Hvala što si nas spasio tog dana."
Počeo je hodati. Ja sam krenula za njim.
"U redu je."
"Hej. Nikada mi nisi rekao svoje ime."
"Nikada nisi pitala." Mogala sam vidjeti mali osmijeh na licu.
"Ups. Oprosti. Kako se zoveš?"
"Park Jimin."
"Sviđa mi se tvoje ime."
Pogledao je u mene. Nasmiješio mi se.
"Koje je tvoje ime?"
"Moje ime je  Maria."
"Sviđa mi se tvoje ime."
 Oboje smo se pogledali i nasmijali. Mislim da sam stekla novog prijatelja tu lijepu večer.