My new neighbour(CRO) ZAVRŠENA

25.Zafrkancija

"Povjerenje se treba zaslužit,zar ne?",kažem retorički,razbarušivši mu kosu. I uzvrativši mu.

"Istina...",promrmlja.

"Film?",upita me sa podignutom obrvom,iščekivajući moj odgovor.

"Može.",dobacim i kimnem glavom te on ode do dnevnog boravka.

"Ajde samo tu iz police izvadi čipsa i kokica."

Dovikne iz dnevnog te ja napravim šta mi je rekao i donesem ispred televizije na stol.

"Kakve filmove inače gledaš?",upita me znatiželjno,okrečući se u mom pravcu.

"Kakve god...samo ne horore jer njih mrzim.",objasnim mu i preokrenem očima na samu pomisao horora.

"Oh,neko se boji.",kaže uz smješak u kutu usana.

"Ma nemoj,nisam znala.",preokrenem očima i odgovorim. "Sigurno se i ti nečega bojiš,zato ne seri puno.",zaklopim oči i gestikuliram rukama.

"Ja? Ma nikad..."

Sjedajući na kauč uzme upravljač od televizora.

"Neftlix?",i upita me sa podignutom obrvom.

"Netflix.",zaključim i potvrdim glavom.

Netflix je bae,ok?

"Ajde reci mi,čega se bojiš? Jer znam da se bojiš nečega.",podsmjehnem se i stavim ruku na srce.

"Evo,časna pionirska. Neću ti se smijat.",odglumim i namignem mu suzdržavajući moj smjeh. On preokrene očima,stavljajući-na kauč-i križajući noge kao ja.

"Obećaješ?"

"Obećajem.",potvrdim kimanjem glave jedva suzdržavajući se.

"Hmm...pa,bojim se da možda neću uspjet u životu..."

Uozbiljim se.

"Mislim da se svi brinu oko toga. Želim neki iskreni strah Luke Perića."

"Bojim se...",okrene pogled s televizora na mene-dok je meni glava naslonjena na ruku i kauč-i nastavi,"...da ću izgubit osobe do kojih mi je stalo. Mislim da mi je to najveći strah.",dovrši i ozbiljno me pogleda u oči kad ja malo otvorim usta,ne uspijevajući išta reći jer jednostavno...nemam riječi.

.
.
.
.

"To je dobar strah...",započnem sa malim smješkom. "Mislim da je to dobar strah. Više brineš o bližnjima,znam,nije lijep osjećaj ali kroz strahove se i jačamo. Imamo neki cilj u životu...da se borimo protiv straha koji nas zaustavlja i ograničava našu slobodu. Da nemamo cilj neki...bilo bi dosadno,zar ne?",nasmiješim se i utvrdim na šta me on pažljivo gleda. Njegove oči koje gledaju ravno u mene i njegovo srce koje me razumi. Lijep je to osjećaj. Kad te netko razumi,mislim. Tvoje razmišljanje,pogled na život,na ljude,na mnoge druge-komplicirane stvari...lijepo je kad te razumi osoba koja ti je postala donekle važna.

"A koji je tvoj strah-osim horora-?",upita me i trzne iz razmišljanja te ja pogledam u njega.

"Bojim se da će ova večer proć bez našeg poljupca.",izjalovim i riječi mi bezbrižno izađu iz usta. Slučajno kažem te začujem njegov podsmjeh. Pogleda prema televiziji i onda se okrene prema meni sa predivnim,bijelim osmjehom. Uhvati me rukama ispod čeljusti i približi se k mojem licu u dvije sekunde. Pogledamo se u oči dok je svega centimetar udaljen. Njegov pogled padne na moje usne te promrmlja jedno 'mislim da imam novi cilj u životu' te me poljubi. Poljubi?

Uhvatim ga lagano za kosu kad me podigne na sebe i svoja bedra. Bio je nježan dok me ljubio. Osjetila sam njegov osmjeh dok je svoje usne držao na mojima. Uzvratim mu sa malo grubljim poljubcem,ugriznuvši ga lagano za donju usnu na šta on ispusti izdah i zastenje. Spusti me na kauč kad se namjesti poviše mene. Pogledamo se zbunjeno i ja okrenem glavu u drugom smjeru,posramljena.