Cura u sedmom

14.

Nakon glasnog zvuka zvona istrčala sam iz učionice. Stvarno nisam htjela svoje suze objašnjavati curama, a kamo li Ivanu.

Odjednom sam osjetila nečiju ruku na svojoj. Okrenula sam se, a iza mene je stajao Kristijan.

- Hej, zašto si plakala?

- Ne tiče te se. Usput, moraš se maknuti od mene.

- Ali ravnatelj je rekao-

- Boli me đon za ono što je ravnatelj rekao! Makni. Se. Od. Mene.

- Ali zašto?

- Nije bitno, samo se makni i ne razgovaraj sa mnom.

- Neću, sve dok mi ne kažeš razlog.

U redu, ovaj je stvarno naporan.

Ubrzala sam korak te se izgubila u moru učenika. Ne mogu si dopustiti da me itko vidi s njim.

- Ema!

No, krasno.

Nerado sam se okrenula, moleći se da to nije osoba za koju mislim da je. No, kao i obično, sile svijeta su se urotile protiv mene.

Još uvijek mokrog lica, stajala sam ispred Ivana. Samo mi je još ovo trebalo.

Pokušavam izbjeći njegov pogled, no to se ispostavilo nemogućim zadatkom.

Nakon par trenutaka, pogledi su nam se susreli. Čim je ponovo  vidio moje uplakano lice, pitao me pitanje kojega sam se bojala.

- Što se dogodilo? - Pitao je svojim nježnim, anđeoskim glasom

- M-molim? Ovaj... Ništa se nije dogodilo. - rekla sam te nekako nabacila lažni smiješak.

- Ajde Ema. Znaš da mi možeš sve reći, zar ne?

- Znam. Ali ovo... - Malo sam razmišljala. Nakon par minuta premišljanja i dvojbi, odlučila sam se.

Prišla sam mu te ostavila kratak poljubac na njegovom obrazu, pa sam mu šapnula na uho:

- Kažem ti nakon škole, može?

Kada sam se odmaknula, on je lagano kimnuo glavom, te smo krenuli na slijedeći sat.

                                 . . .

Ručak. Po mogućnosti najbolji dio dana. Tko god da ga je izmislio, zaslužuje Nobelovu nagradu mira.

Krenula sam s Ivanom prema školskoj kantini.

Ubrzo sam osjetila nečiju ruku na sebi. Okrenula sam se te, po treći put taj dan, vidjela Kristijana.

- Ne možeš me se tako lako riješiti. - rekao je sa svojim blistavim osmijehom.

Prije nego sam uopće uspjela istrgnuti svoju ruku iz njegove, Ivan je to učinio umjesto mene.

Bijes u njegovim očima rekao mi je da je vrijeme za akciju. Nisam htjela raditi scenu pa sam povukla Ivana za rukav te s njim otišla u kantinu. Sjeli smo jedno pored drugog.

Ivan cijelo vrijeme nije ništa govorio, no njegov je izraz lica govorio više od tisuću riječi. Kristijan je u jednom trenutku pokušao sjesti do mene, međutim Ivan se naglo ustao sa svog mjesta. Toliko naglo da sam mislila da će skočiti na njega, pa se Kristijan maknuo.

Krajičkom sam oka primijetila kako su ga za drugim stolom Sara i Kristina doslovno povukle da sjedne s njima.

Nemogu reći da me to nije nimalo zasmetalo.

Kristina mu je nešto počela pričati, no on je cijelo vrijeme gledao u... Mene?
      
                               . . .

Nakon ručka dogovorila sam se s Martom i Lanom za popodnevno druženje.
Taman kada sam ušla u predvorje škole ispred mene se stvorio Ivan.

Tada sam se sjetila kako sam obećala da ću mu sve ispričati. Ups.

Naravno, prva mi je pomisao bila da samo istrčim kroz prednja vrata.
Međutim, Ivan me je preduhitrio.

U roku sekunde našla sam se na njegovim leđima, prebačena kao neka vreča.

- Ivaaaaan!!! - derala sam se, no on nije odgovorio. Da mu nisam gledala u leđa, zaklela bih se da se nasmijao.

Majmun blesavi.

U sljedećem trenutku bila sam na podu u ženskom WC-u. Nasreću nije bilo nikoga osim mene i Ivana.

- Počni govoriti - rekao je Ivan.

E, sad, naravno da pri normalnim okolnostima ne bi ni zucnula. Međutim, nisam baš imala puno opcija, s obzirom da je Ivan dva put jači i veći od mene.

Kvragu.

Polako sam otvorila usta, sjetivši se što su mi one barbike zaprijetile.

- Reći ću ti, pod jednim uvjetom. -rekla sam pažljivo, a on je kimnuo.

- Ne smiješ poduzeti NIŠTA, osim ako te ja zamolim.

- U redu. Obećajem.

Još sam jednom duboko udahnula, a zatim sam mu sve ispričala. U nekom sam se trenutku i rasplakala. Nisam to više mogla zadržavati u grlu.

Kada sam završila, pogledala sam u Ivana. Ne znam što sam točno očekivala. Ljutnju, bijes... tako nešto.
No umjesto toga mi je uputio nježan pogled, čvrsto me zagrlio i poljubio u čelo.
Zatim me pogledao u oči i nježno mi rekao:
- Sve će biti u redu. Obećajem.