Protrlja rukom potiljak zbog neprijatne situacije i pogleda je sa sjajem u očima.
-Izvini, Aljoša je samo glasan ali duša od momka. U pravu si, Sunce baš greje. Hajde prvo na doručak pa ćemo organizovati tvoj povratak, mada bih voleo da ostaneš večeras na slavlju, značilo bi mi.
Ona se trže kao da je ošinu bičem. Ovo je već bilo previše...kako je to lepo smislio, u istoj prostoriji sa njegovom budućom ženom a pritom se valjao sa njom po krevetu na dan svoje veridbe. Ustuknu i jetko odgovori.
-Žao mi je...naglasila sam da me čeka puno posla oko priprema mog venčanja. Svaki dan mi je jako važan, dovoljno sam vremena već izgubila. Usput...popila bih samo jaku kafu i odmah krenula.
Genadija žacnu ton njenog glasa i zaboleše ga rečenice koje je izgovorila streljajući ga pogledom. Bila je ista kao i ona, gradska cura puna oholosti željna avanture i sitnih zadovoljstava. Namršti se i prođe pored nje dobacivši preko ramena.
-Idem se istuširati i obući, čekaj me u trpezariji.
Ispijala je kafu gledajući kroz prozor predivnu prirodu. Kavkaz se beleo pod snegom krijući vrhove u paperjastim oblacima. Četinari su se pružali kilometrima daleko kao u zaustavljenom zelenom talasu koji nestaju na horizontu. Ispod, niz padinu videlo se selo sa šarenim kućercima nakrivljenim kao tornjevi u Pizi. Iznad su štrčale visoke kule koje su u davna vremena bile osmatračnice svakog domaćinstva zbog krvnih osveta. Ovo je bio predivan kraj koji je malo poznavala jer vreme u Ušguliju za vreme raspusta provodila je sa bakom i dedom koji su bili slabog zdravlja. Mnogo puta je predlagala Sergeju da odu do jezera ili glečera ali nije bio od onih poklonika prirode. Ježio se od dugog pešačenja i kukao da mu je uveče u selu hladno i u sred leta. Začu poznate korake i spontano se ukoči. Bilo je strah pogledati ga u oči plašeći se bola i reči koje su joj ostale na usnama neizgovorene zbog ponosa.
-Maya...doručkovala si? –uputi joj pitanje posmatrajući njena uspravna leđa i kosu koja je u talasima padala do struka.
- Ne...nisam gladna. Doručkuj ti...pričekaću.
Trže se na škripu stolice i okrete glavu...ustao je od stola i iznervirano viknu.
-Ne razumem šta se desilo? Odjednom si postala hladna, uvredio sam te?
-Nisi...samo želim što pre krenuti kući.
-Dobro ako je to jedini razlog. –priđe prozoru i viknu.
-Aljoša...Aljošaaaa!
Iz pomoćne zgrade pojavi se mladić i odgovori.
-Reci brate...
-Nađi Borisa i reci mu da spremi auto...gospođica Maya ide u Tbilisi, neka požuri.
-U redu...-momak ga zbunjeno pogleda i krenu prema kapiji.
-Evo...ispunjavam obećanje, nadam se da si zadovoljna? Verujem da te je umorilo ovo seosko okruženje i da si se uželela gradske vreve. – osorno izgovori.
-Uželela sam se Sergeja...seosko okruženje mi ne smeta. – osmehnu se ironično i zabaci kosu.
Oči mu zasijaše od besa, stisnu usne i procedi kroz zube.
-Bez brige, za par sati ćeš biti u zagrljaju svog dragog.
-Hvala...kao i ti,stiže ti verenica i nije lepo da je dočekam sa objašnjenjem da smo bili dva dana sami u kući. Sigurno bi bila povređena i razočarana a to ne želiš ti a ne želim ni ja.
-Maya...ne donosi zaključke na osnovu predpostavki. Ti nisi glupa devojka, slušaj srce...samo površni ljudi žive život na osnovu sopstvenog presuđivanja i čitav život su nesrećni.
