Snegovi su prekrili Kavkaz blistavom belinom koja se protezala kilometrima daleko spajajući se sa olovno sivim nebom donoseći poznatu zimsku tišinu. Čulo se samo škripanje snega pod potkovicama konja kako polako gazi preko smetova vođen sigurnom rukom svog gazde. Genadij je posmatrao polja pod snegom jašući dobrih sat vremena neobazirući se na hladnoću. Prijala mu je samoća zadnjih dana. Stvari su dolazile na svoje mesto...Aljoša i Katja zaljubljeni mladenci gledali su svaki trenutak provesti u svom svetu, roditelji zadovoljni srećom mlađeg sina unapred su se radovali prinovi. Od jutarnjih sati je u kući bilo živo, spremalo se za doček Rije, njegove mlađe sestre i njene porodice. Uzdahnu pri pomisli na srećna lica svojih ukućana i licem mu prođe osmeh. Bio je najstariji a sam...zbog njega su organizovali zajednički vikend želeći da ga razvesele ne shvatajući da se najbolje snalazi u svojoj tišini. Zviznu pozivajući pse koji su se razmileli kotlinom pokušavajući da uhvate po nekog zalutalog zeca, bilo je vreme da se vrati kući, skoro će podne. Pogleda u nebo i za trenutak ga preseče pomisao na nju. Dolazila je u njegove misli ne pozvana i ranjavala ga sećanjima. Slika njenih uplašenih očiju kako ga gledaju i zvonak smeh kada je shvatila da je pogrešna nevesta pratile su ga kao usud. Imao je dovoljno godina ali zbog nje je izgubio glavu kao pubertetlija i bio spreman okrenuti svet naopačke da je gajila ista osećanja kao on. Aljoša ga je podbadao svaki put kada bi ga hvatao zamišljenog ne ostavljajući mu prostora da je zaboravi. Vreme je prošlo i ništa nije učinio, tek tako se pomirio sa njenim odlaskom verujući da je sudbina učinila svoje...da je trebalo bili bi zajedno. Verovao je u Božiju promisao i smatrao da u životu neke stvari ne treba siliti, reše se same od sebe onako kako treba i kako je najbolje za sve pod nebeskom kapom. Mamuznu konja i natera ga u galop, para je izbijala iz raširenih nozdrva pastuva, sneg je prštao ispod snažnih kopita stvarajući proziran oblak. Ulete u dvorište sa psima i viknu.
-Otar...prihvati uzde. Sutra izjutra siđi u selo i nađi par seljana. Ograda je pala na Volođinoj visorovni...ne želim problem sa Kozimima. Popravite stubove i kupi novu žicu.
-U redu gazda...stigli su gosti. – momak povede konja u štalu.
Skide kapu i otrese sneg sa bunde od jagnjećeg krzna...uđe u kuću sa osmehom na licu. Očekivao je radostan vrisak malene sestričine kada ga ugleda. Tamina je bila miljenica cele porodice...maleno plavo stvorenje koja je napunila kuću srećom i veseljem, starija Rijina ćerka.
-Ujkaaaaaaaaa...čekam te dugo. – glasić i plave lokne zatreperiše prostorom. Ulete u topao zagrljaj i nestade u snažnim nedrima krupnog muškarca. Nije joj smetala njegova brada dok joj je ljubio rumene obraze.
-Stigla si...ljubi me jako jer moraš nadoknaditi sve poljupce koje si mi ostala dužna od prošlog puta. – gledao je sa sjajem u očima, bila je slika i prilika svoje majke.
Voleo je sestru i čuvao kao pupoljak ruže, jako teško je podneo njen odlazak i udaju smatrajući da nije napravila dobar izbor. Zet je bio od onih muškaraca koji ne mogu bez flerta i društva lepih žena. Noćni život i pijanke sa njemu sličnima povređivale su Rijinu nežnu dušu. Bila je zaljubljena i mnogo propatila a on kao brat nije mogao puno pomoći...svaki pokušaj se završavao sa istim krajem, uvek je opraštala mužu i vraćala se.
-Bato...mogao bi jedan poljubac ostaviti i za mene. – sestra priđe i nasloni se na njega.
-Naravno...vas dve ste moje princeze. – zagrli je oko ramena i spusti usne na njenu kosu.
-Molim te, kada budeš imao malo vremena htela bih popričati sa tobom. – tiho šapnu da ne čuju ostali.
-Jel u pitanju Levan?
-Ne...dobro smo u poslednjih par meseci, promenio se i sve više je kući od kada sam ostala trudna. Raduje se sinu. Jedva čeka preglede sa ultrazvukom, upija svaki bebin pokret. Tamina i Sofi uživaju sa njim.- pričala je crveneći.
