Otvaram vrata uz škriputav zvuk i uđem u kuću. Svijetlo je ugašeno i vidim samo obrise ormarića. Ključeve ispustim na ormarić i glasan zvuk odjekne kućom.
Izujem se nemarno, a onda zazovem: "Mama?"
Tišina mi se vrati kao odgovor.
A onda, začujem. Niski tonovi Bacha miluju mi uši i ja se nasmijem.
Uvijek isti skladatelj, uvijek ista melodija.
"Mama? Došla sam", glas mi se odbije od zidova ali i dalje nema odgovora.
Zaspala je. Ili je izašla.
Obje misli su nesigurne. Mama je uvijek ostajala do kasno budna. Shizofrenija joj nije dala mira. Čak ni to malo kako bi zaspala. Nesanica je bila njen jako dobar prijatelj i vjerojatnost da spava u sobi je mala. Ali još je manja vjerojatnost da je izašla.
Pokušam se sjetiti kad je bio zadnji put kad je ugledala svijetlost dana, a da ju od nje nije dijelilo staklo prozora, i odustanem.
Ne sjećam se.
"Kvragu", opsujem kad nogom udarim u nogicu ormarića i posegnem za prekidačem.
U trenu donji dio kuće obasja slaba svijetlost i ja zatrepćem pokušavajući se priviknuti.
Kad mi treperenje pred očima prestane, pogled mi otkrije stari kožni kauč, nekad bijele, sad već blijedo sive boje i niski stolić koji ima više godina nego ja. U kutu iza vaze osušenih ljiljana, stoji izvor glazbe. Tranzistor pojačan tek toliko da se čuju skladni zvuci, u tišini, djeluje jezivo. Prijeđem tih par koraka i ugasim ga.
No mukla tišina koja tada zavlada ne djeluje puno bolje.
A onda, u jednom trenu, prasak. Glasan pucketajuć zvuk potrese kuću i ja poskočim. Grom udari u blizini, a za njim krenu i teške krupne kapi. Kuckaju po prozoru stvarajući sebi znanu melodiju koju ne mogu ugasiti.
Zato samo navučem zastore i brzim koracim zaputim se na kat. Preskačem stepenicu na kojoj fali jedna daska i podsjetim se kako moram nazvati majstora i popraviti to.
Mrak na gornjem katu budi mi osjećaj tjeskobe ali ne pokušavam stisnuti prekidač.
Znam da se svijetlo neće upaliti. Sijalica je još prošli tjedan crkla, a strop je bio previsok da ju sama dohvatim i promjenim.
Opreznim korakom krenem prema jedinom izvoru svijetlosti- vrata mamine sobe su odškrinuta dopuštajući svjetlu u sobi da stvori blijedi trak na podu ispred vrata.
Svakim korakom sve sam bliže vratima.
Svakim korakom čvor u mom trbuhu se steže i rađa se osjećaj koji ne mogu definirati. Stran je i definitivno težak.
Neprijatan.
"Mama?" prošapćem gurajući vrata da se širom otvore.
Slika na zidu nasuprot vrata stoji na krivo. Još od zadnjeg shizofreničnog napadaja koji su u zadnje vrijeme bili učestali. Krevet ispod nje je nenapravljen. Plahta je pogužvana, a dio jorgana visi dodirujući bijeli tepih na podu.
Pogled mi se spušta niz jorgan do poda, u trenu, otkrivajući prizor koji će mi godinama unaprijed stvarati noćne more.
A onda glasan vrisak propara noć.
YOU ARE READING
AMAJLIJA (Završena)
RomanceBila je ona sačinjena od mnogo sitnih dijelova koji su bili povezani tanašnim nitima. Godinama niti su postajale sve tanje i tanje no i dalje su držale sve dijelove skupa. Ona je i dalje bila cjelina. A onda jedan trenutak. Zaglušujući prasak. I sve...
