AMAJLIJA (Završena)

Poljubit će me

I prije nego li otvorim oči postajem svjesna zvukova oko sebe. Tihi, ali uporni kuckajući zvuk budilice lijevo od mene, šuštanje zavjese na otvorenom prozoru i tiha glazba negdje iz daljine.

A onda osjetim: svjež dah vjetra, mekana posteljina ispod mene i utrnulost ruke od predugog spavanja na njoj.

Otvorim oči.

Ležim na trbuhu jedne ruke gurnute pod jastuk. Par pramenova kose mi pada preko lica i ja puhnem da ih maknem. Odignu se od lica na trenutak, a onda ponovno vrate na prijašnje mjesto. Frustrirano zagunđam prije nego li ih maknem rukom. Pogled mi dođe do bijele zavjese koja nemirno vijori, na trenutke mi dopuštajući da vidim kvart okupan suncem na zalasku.

Zašto spavam po danu？ Teško mi je bilo zaspati po noći, po danu je to bilo nemoguće. Pokušavam se sjetiti kako sam dospjela ovdje, ali sve mi je mutno.

Ne paničari, smirujem se. Kreni od jednostavnog.

Okrenem se na leđa i podignem na laktove promatrajući oko sebe. Nalazim se u svojoj sobi. To je prvo što ustanovim. Pozor je otvoren što je sasvim normalno, uvijek ga ostavim kako bi se soba prozračila. Vrata su zatvorena, ali ne skroz. Kao da su samo pritvorena. No to mi ne odaje baš ništa.

A onda spustim pogled na noge i, kao da sam pritisnula gumb, sve mi se vrati.

Ne, ne, ne, odmahnem glavom moleći se u sebi da je to sve bilo san. Ali jedan pogled na sandalu na nozi me uvjeri da nije.

Pukla si, Amanda, promrmljam si u bradu, a onda se počnem smijati. Ne mogu vjerovati da sam onako reagirala. Zbog obične sitnice sam počela histerizirati kao luđakinja. Sad mi sve djeluje smiješno i glupo. A onda se sjetim Gabriela i sram me proguta. Uz svo ono ludilo, nisam vidjela je li i Gabriel bio s Fatihom, ali, ako je, ako me je vidio onako histeričnu, a prilično sam sigurna da je, mogu se odmah pokopati. Osramotila sam se za cijeli život.

Odlučna u namjeri da se suočim sa time što sam napravila, skinem sandalu s noge i polako otvorim vrata. Prvo provirim glavom, a kad potvrdim da u hodniku nema nikoga spustim se stepenicama na donji kat. Tek kad dođem do zadnje stepenice začujem glazbu. Tiha je, ali treštava. Kao da netko pušta jaku i zvučnu glazbu, ali jako tiho. Kao da se note suzdržavaju.
Na prstima krenem prema kuhinji prateći zvuk. Što sam bliže, glazba je glasnija. Korak za korakom pokušavam što tiše doći do dnevnog, a da me onaj tko je unutra ne primjeti. No sav moj trud padne u vodu kad nogom zapnem za tepih ispred dnevnog i u njega uletim kao furija. Nimalo damski padnem na pod dočekujući se na koljena i ruke, točno ispred nečijih nogu.

“Amanda, what the hell?” irski naglasak dopre do mene pogoršavajući novonastalu situaciju i tjerajući me u crvenilo.

“Malo sam pala”, promrmljam, a onda sjednem na pete dok dlanove priljubim na bedra. S onoliko dostojanstva koliko mi je preostalo podignem pogled susrećući Gabrielov. Sjedi na kauču dok u ruci drzi gitaru. Tada shvatim što je izvor glazbe i tko je glavni i jedini krivac koji je u  mom dnevnom boravku odlučio napraviti rock koncert.

"Malo si pala?", ponovi za mnom i nasmije se. Kimnem glavom pokušavajući odrediti ismijava li me. Smjeh mu je na usnama, ali pogled mu je nježan i zabavljen.

Sjajno, sad sam i dvorska luda.

"How..." započne, zatim stane kad shvati da priča na engleskom. "Jesi li dobro?"

Ponovno kimnem glavom kao da je to jedino što znam i promrmljam: "Dobro sam."

"Okej", uzvrati, a kad shvati da se ne namjeravam podići s poda upita: "Hoćeš da i ja sjednem dole ili mogu ostati ovdje?"