AMAJLIJA (Završena)

Glas u glavi

Dani koji su uslijedili bili su dugi i monotoni. Svibanj je bio tek na početku svoga trajanja, no sunce je peklo kao da smo već duboko zagazili u ljeto.

Iza kuće, u svojoj oazi mira, provodila sam većinu vremena. Okružena cvijećem, tišinom i mirom, moje misli su mogle neometano teći i odvesti me gdje god su poželjele. Osim u jednom pravcu. Pravcu koji je mojim mislima bio zabranjen. Bol je još bila svježa i razmišljanje o njoj me je razdiralo. Zato sam se radije okrenula drugim mislima. Ili bih ipak ispraznila um, ne razmišljajući ni o čemu, samo promatrajući.

Baš kao i danas.

Velika ljuljačka za dvoje, lagano se njiše, knjiga na njoj leži otvorenih stranica negdje na polovici, a ja sjedim pored i promatram let leptira koji leti s jednog zumbula na drugi.

Danas nisam raspoložena za čitanje pa se lagano njišem i gledam oko sebe. Oaza mira, kako sam ju uobičavala zvati, zapravo je bio mali vrt prepun cvijeća koje bi se u proljeće rascvjetalo u svim mogućim bojama. Od mamine smrti, redovito sam dolazila u vrt i brinula o cvijeću, dajući mu vodu i pažnju. Ono mi je zahvalno uzvraćalo svojim laticama i mirisima koji su odvraćali pažnju i stalno me tjerali da promatram oko sebe.

Žuti leptir izdigne se sa cvijeta i odleti negdje daleko, slijedeći svoju putanju.

Uzdahnem.

Najednom sam umorna, oči mi se sklapaju i sve što želim je otići spavati. No, znam da ću se razbuditi čim moja glava dotakne jastuk. U zadnje vrijeme ne spavam dobro. Noćne more koje su me mučile nakon mamine smrti su prestale ali i dalje je moj mozak odbijao odmor. I koliko god umorna i pospana bila, nisam mogla natjerati oči da se zatvore i um da odspava. Nadala sam se da je to samo kratkotrajna posljedica one noći. Ali negdje duboko u sebi nešto mi je govorilo da je ovo samo početak.

Uzdahnem još jednom, zatim bookmarkom označim gdje sam stala i zatvorim knjigu ostavljajući ju na ljuljački.  Polako, korak za korakom, krenem prema kući, znajući da imam još malo vremena prije nego li se Fatih i Gabriel vrate iz grada.

Prošlo je tjedan dana od Gabrielove neslane šale i ljutnja koju sam prema njemu osjećala je izblijedila. Shvaćala sam da nije mogao znati da se toliko bojim motora i da mu je to bila samo šala. Užasna ali i dalje šala.

Nije me imao namjeru ozbiljno uplašiti, govorila sam si.

Ali, znala sam i to da ga sama sebi pravdam. I šta god on napravio ja ću uvijek pronaći neki razlog koji bi ga opravdao. Jer to sam bila ja. U svemu sam pronalazila dobro. I u najcrnjem zlu sam vidjela točku svjetlosti. Nisam to smatrala manom, naprotiv, u svijetu prepunom zlobe, dar je bio znati pronaći tračak dobrote.

Zato sam mu oprostila. Iako on nije tražio oprost. Izuzev isprike koju sam dobila tog dana, Gabriel više nije spominjao taj događaj na motoru. Nisam dobila još isprika niti je pokušao natuknuti da mu je žao, a ja sam slijedila njegov primjer. Ukratko, oboje smo se ponašali kao da se to nije uopće dogodilo. Vrijeme je provodio u maloj ostavi koja je prije služila kao ostava za drva. Sad su ju Fatih i on pretvorili u mini mehaničarsku radionicu u kojoj su popravljali Gabrielovog Harleya. Ja sam za to vrijeme bila, ili u vrtu, ili u kući. Čitala sam knjige, vježbala i svim se silama trudila zbližiti s Fatihom. No, bio je to trnoviti put, a Fatihova urođena strogost i distanciranost nisu nimalo išli u moju korist. Bili smo brat i sestra no ponekad sam se osjećala kao da smo potpuni stranci. Naš odnos je bio hladan i ta me hladnoća izjedala.

Prije nego li uđem u kuću, sagnem se kako bih otkopčala kajišiće mojih sandala. Imala sam strogo pravilo kod izuvanja prije ulaska u kuću koje je Fatih često zanemarivao pa pretpostavljam da onda pravilo i nije bilo toliko strogo.

No, koliko god ja potezala, kajišić na desnoj nozi nije htio proći kroz otvor. Živčano sam puhnula i rukom sklonila kosu, koja mi je padala na oči, iza uha.

Bože, Amanda nesposobna si izut se. I malo djete je sposobnije od tebe, naruga mi se glas u mojoj glavi i ja ispalim: "Nisam nesposobna!"

A onda se naglo dignem prekrivajući usta rukom.

Nije moguće da sam počela pričati sama sa sobom.

I, iako znam da je to sasvim normalna pojava koja se potkrade ponekad i drugim ljudima, pomisao o tome me toliko uznemiri da i prije nego shvatim šta se događa, moje obraze skvasi prva kap suze.

Ostavljajući desnu sandalu na nozi, utrčim u kuću i bacim se na kauč u dnevnoj glasno plačući. Zagnjurim glavu u jastuk dok mi suze samo naviru, a ja, nesposobna ih zadržati, puštam da teku.

Cmizdrivice, jedino što znaš je plakati, začujem ponovno isti glas i naglo dignem glavu gledajući oko sebe.

No, uzalud. U Kući je tišina.

Shvaćajući da je to opet glas u mojoj glavi, prošapćem, a onda i povičem: "Izađi!"

"Izađi van", vičem i potežem kosu nastojeći izbaciti glas iz svoje glave. Sve je glasniji i sve je zlobniji. Naziva me propalicom, nesposobnom i plačljivom, govoreći te riječi u krug sve dok više ni sama ne znam odrediti što govori.
Plačem, a onda i vrištim. Molim ga da prestane. Molim ga da izađe iz moje glave i da me ostavi na miru. No, on ne prestaje. Toliko je glasan da više ne čujem ništa osim njega.

Moje ruke čupaju kosu, glas mi puca od vrištanja. Stavljam ruke na uši bojeći se da ću oglušiti. Sjedim na kauču dok su mi laktovi naslonjeni na koljena i zibam se naprijed-natrag dok kroz plač molim glas iz moje glave da prestane.

A onda me nešto zgrabi za ruke tjerajući me da ustanem. Vrisnem ponovno, pokušavajući istrgnuti ruke iz čvrstog stiska. Ne znam što je ali nešto me vuče za ruke i znam da će me, popustim li, odvući negdje gdje me nitko neće pronaći. Zato se otimam, u sebi pronalazeći snagu.

Grizem, čupam, grebem pokušavajući se osloboditi, a onda glas u mojoj glavi utihne i do mene dopre poznati dubok glas: "Amanda, prestani!"

Moje snaga oslabi ali se nastavljam izvlačiti, ne vjerujući da sam sigurna.
"Rekao sam ti da prestaneš! Urazumi se" Fatih viče i sad je njegov glas jedino što čujem.

Ruke mi drži okovanim pokušavajući ostat van domašaja mojih noktiju dok me trese da se urazumim. Odjednom, kao da moja sva snaga ispari, klonem nemoćna se održati na nogama. Fatih pušta moje ruke i prebacuje svoje oko mog struka održavajući me da ne padnem. Umorna sam i slaba, kosti su mi kao od želea dok mi je um prazan. Nema više glasa i od olakšanja ponovno počinjem plakati. Fatih se spusti na kauč povlačeći me za sobom i ja legnem s glavom u njegovom krilu. Nježno mi drži glavu i ljuljuška me pokušavajući me umiriti. Jecaji mi lome tjelo i, iako više nema suza, još uvijek drhtim.

Umorna, zbunjena i nadasve uplašena zaklopim oči i dopustim Fatihu da me uljuljka u san.