AMAJLIJA (Završena)

Ta bron orm

Kad dođemo kući i Gabriel ugasi motor, moje su oči već natečene od plakanja, ali suhe. Istog trena, kad motor prestane brujati, skočim s njega, skinem kacigu i krenem prema kući spuštene glave. Pod nezaštićenim stopalima osjećam svaki kamenčić, ali ne marim.

"Čekaj", Gabrielov glas me natjera da zastanem, ali samo na trenutak. Bojim se da će vidjeti moju bol u očima i to me natjera da nastavim hodati.

"Rekao sam ti da staneš. Jebote koji ti je?" njegova me ruka zgrabi netom prije nego ću posegnuti za vratima.

"Ne želim se više svađati", kažem. "Ne mogu."

Iako me je okrenuo prema sebi, glavu držim spuštenom. Osjećam naviranje suza. To vam je kao kada u rukama držite crijevo za vodu. Kad pustite vodu, prvo što osjetite je naviranje te vode, tek nakon toga voda počne teći. Tako je i sa suzama.

"Pogledaj me", naredi mi tiho.

"Molim te, samo me pusti", molim ga, ali ne sluša me. Svojim prstima mi obuhvaća vilicu dok mi njegovi prstenovi ostavljaju hladan osjećaj metala. Kad ga pogledam, zjenice mu se prošire.

"Jebem ti", opsuje i ja shvatim da je već znao da sam plakala. Samo mu je bila potrebna potvrda. Moje oči su dovoljna potvrda i on ponovno opsuje, zatim zatvori oči i počne nešto govoriti. Mrmlja si u bradu i ne mogu razumjeti niti riječ, ali pulsiranje njegove vilice govori mi dovoljno. Zatim Gabriel otvori oči i pogleda me s nježnošću koja nije bila tu.

" Ta bron orm, Cailin", kaže dok mi palcem prelazi preko donje usnice. Ne razumijem njegove riječi, ne bih ih mogla niti ponoviti, ali mogu osjetiti kajanje u njima. Mogu osjetiti njegovu nježnost i ispriku. I što god on rekao, što god te riječi značile, znam da mu je žao.

Jer, ponekad, nije bitno značenje riječi. Ponekad je dovoljan ton kojim su riječi izrečene. Ponekad je samo to dovoljno.

"Laku noć", promrmljam odvajajući se od njegovog dodira. Zatim se okrenem i uđem u kuću. I dok se penjem prema kupaonici, čujem ga kako ponovno pali motor. Osluškujem, a onda i odahnem kad se zvuk utiša dajući mi do znanja da ga je samo preparkiravao.
Otuširam se, operem zube i počešljam. Na izlazu kupaonice sretnem Fatiha u pidžami.

"Došla si", kaže.

"Jesam", uzvratim pomirljivo.

On kratko kimne glavom i uđe u kupaonicu ne govoreći više ništa. Ostanem stajati još par trenutaka u hodniku, zatim odem u sobu. Nije mi potrebno puno da zaspim. Svađa s Gabrielom i Fatihom, strah od nepoznatog i Almin način okupiranja su me izmorili i oči mi se sklapaju same od sebe. Zahvalno utonem u san bez snova.

Ne znam koliko prođe, ali me u trenu probudi neko komešanje. Bunovno zatrepćem u mrak.

"Ššš, spavaj, Cailin", Gabriel promrmlja, zatim osjetim kako mi se uvlači u krevet pored mene. I dok me san vuče na svoju stranu, u sebi žalim što ću propustiti prvi dolazak dečka u moj krevet.

Prvi dečko, prvi poljubac, prva vožnja motorom, prvo ležanje pod zvijezdama, prvo uvlačenje u krevet, prva tajna...

Gabriel je sve moje prvo.

A kad mi u san uđe Alma ponavljajući riječi već rečene, znam da će Gabriel možda biti sve moje prvo, ali ne i posljednje.

Prva ljubav, prvo slomljeno srce.

Tako to ide. A ja, koliko god to htjela, neću biti izuzetak.

Ta bron orm - irski  = žao mi je.

// Jedno jako jako kratko poglavlje. Nadoknadit ću vam sutrašnjim poglavljem. Zasad, ovoliko od mene. Uživajte. Ly ❤//