AMAJLIJA (Završena)

Nećeš me poljubiti?

GABRIEL

"Pričekaj samo da zatvorim vodu dok nas nije poplavila", Amanda mi govori izvlačeći se iz mog zagrljaja.

"Koju vodu?" zbunjeno pitam.

"Čuješ? Fatih je valjda zaboravio zatvoriti vodu", govori mi i poseže za kvakom vrata kupaonice. Osluškujem ne bih li čuo šum vode, ali ne čujem ništa. 

"Amanda", dozovem je, ali se ne okreće.

Gledam ju kako otvara vrata kupaonice, a zatim naglo spušta pogled na tlo i uzmiče korak unazad. Pratim njen pogled, ali ne vidim ništa.

"Što je bilo, Amanda?" pitam.

Ne odgovara mi, ali podiže glavu. Mahnito gleda uokolo po podu kao da nešto traži. A onda se naglo okreće prema vratima kupaonice. Na licu joj ugledam čisti užas prije nego li čujem njen prodoran vrisak. Vrisak je to koji ledi krv u žilama, vrisak koji označava nešto strašno, nešto pogubno. Ne dvojim niti trena i u par velikih koraka se nađem kod nje.

"Amanda, što je?" govorim joj, ali kao da me ne čuje. Vrata kupaonice su širom otvorena. To je ono što prvo spazim kad pogledam u tom smjeru. Ali sve ostalo što vidim je normalno. Sve je kao i uvijek. No Amanda gleda u tom smjeru kao da je sam vrag u kupaonici. Tada, perfirinim vidom spazim da se Amanda ruši. Noge joj popuštaju i gledam ju kako, kao na usporenoj snimci, koljena prva dotiču pod, a zatim ostatak nje. Pada prema naprijed cijelim svojim tijelom. Tren prije nego li će licem udariti u pod, padam na koljena pružajući ruke da joj zaštitim glavu. Dlanovima obuhvatim njene obraze sprečavajući da glavom udari u pod i izazove veće ozlijede.

"Amanda", sada već vičem pokušavajući dobiti reakciju od nje. Od nje koja se sada backa u mojim rukama kao da me se boji. Rukama mlatara po zraku, nogama struže po podu kao da pokušava pobjeći  od mene, kao da se boji da ću je ozlijediti.

"Cailin, smiri se", izbjegavam njene ruke i okrećem ju na leđa. No odmah se pokajem. Amandino lice je u grču, usta otvorena kao riba na suhom dok pokušava unijeti kisik u svoje tijelo. Oči su joj širom otvorene, ali me ne vide. Znam to po praznom pogledu, po njenim prekrasnim očima koje sada gledaju neki samo njima znan prizor ispred sebe. Zatim se njene oči zatvaraju, ruke opušteno padaju pokraj tijela i cijelo joj tijelo omlitavi.

U trenu svemu je kraj.

AMANDA

Svoj sam život znala podijeliti na više polja. Znala sam ga podijeliti na nesvjesno i svjesno razdoblje.  Nesvjesnom razdoblju sam pripadala ja kao zametak u majčinoj utrobi. Pripadala sam mu i kao tek rođena beba u rodilištu, čak sam mu pripadala i kao beba koja čini svoje prve korake i izgovara svoje prve riječi. A nakon toga sam pripala svjesnom razdoblju. Razdoblju u kojem sam znala zašto se neke stvari događaju, zašto neke stvari ne smijem raditi, a neke moram. Zašto neki ljudi odlaze, dok drugi ostaju kao i to da je neka pitanja bolje ostaviti neizrečena. Znala sam život podijeliti i na sretne i tužne trenutke. Znala sam ga podijeliti i na pravdu i nepravdu. Znala sam ga podijeliti na toliko dijelova, banalnih dijelova, da ga više nikako nisam mogla gledati kao cjelinu. Tijekom mamine bolesti, moj je život bio podijeljen na: život prije mamine bolesti i život s maminom bolešću. Ali to je sve bilo prije nego je mama umrla.

Nakon mamine smrti, moja podjela je dobila još jedan dio. Život mi se sveo na razdoblje dok je mama bila zdrava, razdoblje u kojem je bila bolesna i razdoblje nakon njene smrti. Smiješno je to kako uopće nisam pomišljala da bih mogla živjeti u tom razdoblju nakon što ona umre. Smiješno je to što ljudi ne žele prihvatiti smrt sve dok se ona ne pojavi kucajući na vrata. Sam Bog zna da ja ju ja nisam prihvatila. Usprkos upozorenjima, znakovima, činjenicama da se ona neće oporaviti, ustrajala sam u tome da će joj biti bolje.