AMAJLIJA (Završena)

Nevaljala djevojčica

Cijela uzbuna krene u ranim jutarnjim satima. Učini mi se da sam tek zaspala, a već me Alma budi pružajući mi nešto. Zbunjeno trepćem tjerajući ostatke sna, zatim čujem zvonjavu. Zvuk je glasan i tek kad pogledam u Alminu ispruženu ruku shvatim što je izvor tog zvuka. Alma na otvorenom dlanu desne ruke drži svoj mobitel i pruža ga prema meni.

"Šta je bilo?" glas mi je pomalo promukao kao i uvijek u jutarnjim satima.

"Ne prestaje zvoniti", odvraća ona pospana kao i ja. Uzmem mobitel u ruku čitajući Fatihovo ime na ekranu. Zatim ga vratim Almi.

"Ne javljaj se. Ne želim im još odati gdje sam."

Zatim zagnjurim glavu u jastuk pokušavajući vratiti se spavanju.

"Ako im se ne javim, znat će da si ovdje", Almin me glas proganja i ja umorno zagunđam.

"Javi se i reci da ne znaš gdje sam", promrmljam u jastuk.

"Ne mogu. Znaš kakva sam u laganju", kaže.

Znam. Grozna. Baš kao i ja.

"Jooooj", zajaučem prevrćući se na leđa i dižući se da sjednem. Mobitel utihne samo kako bi nakon dva trena tišine nastavio zvoniti. Pogledom pronađem digitalni sat na Alminom noćnom ormariću.

3:15AM pokazuje.

"Što ćemo?" Alma stavlja mobitel na krevet između nas dvije. Obje ga gledamo dok on zvoni i zvoni.

"Imamo par mogućnosti", kažem polako. "Možemo ga ostaviti da zvoni nadajući se da tijekom tog vremena nećemo oglušiti. Ili ga možemo baciti u wc školjku i pustiti vodu."

"Ili se jednostavno možeš javiti", prekida me Alma.

Odmahnem glavom i zatvorim oči. Želim ići spavati, a oni su zaslužili da se kuhaju još malo.

"Ona je ovdje", tek kad začujem Almin glas, otvorim oči. Ona drži mobitel na uhu i izdaje me. Razočarano ju gledam.

"Spavale smo", odgovara na neko Fatihovo pitanje. Zatim odmahne glavom i kaže: "Ona još uvijek spava."

Laže. I to mogu vidjeti, ne samo po njenom crvenom nosu koji pocrveni kad god kaže neku laž, već po uzdrhtalom glasu koji promijeni tonalitet kao da ju sam od sebe odaje. Nevještost u laganju nam je zajednička.

"Koliko god želi. Ako poželi vratit će se ujutro, ako ne, ostaje ovdje sve dok ne odluči drugačije", govori ratoborno i dio moje povrijeđenosti ispari.

"Dobro. Reći ću joj", govori. Zatim sluša Fatiha par sekundi i klima glavom.

"Dobro", ponovi. Ne čujem šta joj Fatih govori, ali u jednom trenu, Alma se zacrveni sve do korijena kose. Pogleda me, zatim sramežljivo spusti pogled na prazni prostor između nas.

"Čujemo se", odvraća i spušta mobitel s uha. Čekam da budem sigurna da je prekinula, a onda ju rešetam pitanjima.

"Šta je bilo?"

Alma podigne pogled prema meni dok joj crvenilo blijedi.

"Tražio je da dam tebe, ali sam mu rekla da spavaš. Zatim je pitao do kad misliš ostati ovdje", kaže.

"Sve dok ne shvati da nisam luda", bijesno odvratim.

"Rekao je da ti kažem da se vratiš do večeras", promrmlja.

"Znači ostajem noćiti još jednu noć", kažem inatljivo.

"Možda mu ne bi trebala toliko prkositi, Amanda", Almina me rečenica toliko iznenadi da trenutak ostanem bez teksta.