AMAJLIJA (Završena)

Samo me pusti...

"Dobro sam", izmigoljim se ispod njegove ruke i ostavim ga da stoji nad slavinom dok voda i dalje teče.

Neugodno mi je i lice mi je zajapureno dok posežem za kuhinjskom krpom i stavljam ju na ruku. Šum vode nestane i ja se okrenem prema Gabrielu.
Stoji i gleda me ne govoreći ni riječi. Ali izraz njegova lica me tjera da spustim pogled i osjetim se postiđenom iako nisam napravila ništa da bih se tako osjećala.

"Namaži to nečime", kaže, a onda krene prema izlazu iz kuhinje.
No, zastane na pragu i okrene se: "Ne pokrivaj ranu. Neke rane trebaju biti otkrivene kako bi ih vrijeme zaliječilo. Nije dobro samo ih skrivati i praviti se da je sve uredu."

Ostanem zapanjena njegovim riječima i gledam ga sve dok mi ne zamakne u dnevni.
Znam da je govorio o rani na ruci koja je bila prekrivena krpom, no zapitam se je li moguće da je mislio na nešto drugo.
Onda odmahnem glavom, vjerujući kako mu dvoznačnost rečenice nije bila u planu i nastavim pripremati ručak.

Gabriela i Fatiha ne vidim sve dok ne postavim stol i krenem ih pozvati na ručak.
Sretnemo se na pola stepenica kao da su predosjetili da trebaju sići.
Oboje trljaju oči i još uvijek drijemaju, pa shvatim kako je i Gabriel spavao.

"Lijepo izgleda", promrmlja Gabriel.

Kimnem glavom iako znam da gleda u meso, a ne u mene kako bi to vidio.
Ručamo u tišini uz pokoju riječ koju si Fatih i Gabriel upute.
Ja šutim.

"Nije problem?" odjednom začujem Gabrielov glas i znatiželjno podignem pogled.

Obojica gledaju u mene kao da očekuju da ću nešto reći. Treba mi trenutak da shvatim kako je pitanje bilo namijenjeno meni i kako ne znam izreći odgovor jer nisam pratila njihov razgovor.

Zato tupo upitam: "Oprosti?"

"Neće ti biti problem ostati sama doma?" gabriel ponovi prijašnju rečenicu i ja odmahnem glavom.

"Cijelo vrijeme je bila sama. Zašto bi ova noć trebala biti problem?" Fatih promrmlja.

No, to me ne povrijedi.
Fatih je bio iskren, bez dlake na jeziku što me je kod njega fasciniralo. Njegove upadice su bile dio njega i ja sam ga kao takvoga voljela. Vjerovala sam da me njima ne želi povrijediti već samo izreći ono što jest.

Ali Gabriel to nije znao.

"Moraš li biti toliki seronja?" spušta vilicu, koju drži u ruci, na stol i okrene se prema Fatihu.

Fatih na to slegne ramenima i nastavi jesti.

Zanimalo me je gdje idu. Vjerojatno su to spomenuli u prijašnjem razgovoru kojeg ja nisam slušala.
No, pitati ih činjenicu koju su vjerovatno već izrekli i time im dati do znanja kako sviješću nisam prisutna, spriječavalo me da ih pitam o njihovim planovima.

Na sreću, za to nije bilo ni potrebe jer Gabriel izjavi, obraćajući se Fatihu: "Ti biraš."

"Idemo u River", odvrati on kratko.

River. Znala sam da se tako zove pub gdje su izlazili mladi željni zabave, opijanja i provoda.
Nisam voljela takve izlaske jer je moj provod podrazumijevao knjigu, tišinu i samoću. Čista suprotnost njihovom provodu.
Jedino što je valjalo u tom pubu je bila, kako sam čula, glazba. Puštali su sve osim cajki. Dominirao je rock i heavy metal.
Moj brat je prezirao cajke tako da je njegov izbor bio opravdan.

"Nadam se da puštaju rock", Gabriel odvrati i odmakne tanjur od sebe dajući tako na znanje kako više neće jesti.

Ubrzo i Fatih ustaje od stola, a za njime i ja.

"Bit ću u sobi", kratko nas obavijesti, a onda nestane u pravcu sobe.
Ustajem posežući za tanjurima i počinjem raspremati stol.

"Šta radiš ti?" Gabrielov glas me zaustavi u pola radnji i ja se okrenem prema njemu.

"Raspremam stol."

"Vidim. Ostavi to", uzme mi tanjur iz ruke i počne uzimati ostale tanjure sa stola.

On će raspremiti stol?

Odgojena sam u obitelji u kojoj se točno znalo tko je za šta zadužen. Žene su bile u kući i brinule da muškarcima osiguraju hranu i urednu kuću. Muškarci su bili ti koji su brinule o ženinoj sigurnosti i moralnosti.
Vidjeti Gabriela, muškarca, kako rasprema stol je bilo čudno i totalno pogrešno.

Zato kažem: "Nećeš ti raspremiti stol."

Prestaje sa kupljenjem i pogleda me dižući obrvu: "A zašto ne?"

"Zato što je to ženski posao", odvratim jednostvano.

"Po čemu to?" sad je stvarno bio znatiželjan i cijelu svoju pažnju posveti meni.

Nenavikla na to, zacrvenim se i izmucam: "Pa..zato jer...jednostavno to je, ovaj, to je ženski posao. I čudno je."

"Ti si postavila stol, ja ću ga raspremiti. Šta je tu čudno? Mislim da je to fer", gleda me kao da stvarno ne razumije u čemu je problem.

Zbunjena njegovim odgovorom, postiđena nečime čime ni sama nisam znala samo prošaptam: "Samo me pusti da ga ja pospremim."

Na kratko zavlada tišina, a onda s jednim kratkim "dobro" napusti prostoriju.

Nakon što raspremim stol ponukana dosadom, uzimam knjigu u ruke i sjedam u dnevni čitati. Radio je upaljen, ali zvuk mu je pojačan tek toliko da se čuje. Lagana glazba, knjiga u ruci i umor u glavi brzo natjeraju moje oči da se sklope i u trenu više nisam svjesna ničega oko sebe.