AMAJLIJA (Završena)

Odlazak

Sljedeći dan kad se spustim u kuhinju, vesela i još mokre kose od tuširanja, zateknem samo Fatiha. Sjedi za stolom, izgubljen u svojim mislima i pogleda uperenog prema stolu.

"Jutro", pozdravim ga.

Ne odvrati mi ništa, ali, navikla na njegovu hladnoću, to me ne pogodi toliko.

Počinjem se pitati kad me je to prestalo povrijeđivati i je li to znak da polako odustajem od stvaranja normalnog odnosa s njime?

Praveći doručak uhvatim par pogleda prema meni, ali nastavim se praviti da to ne primjećujem. Fatih izgleda kao da je ljut na mene zbog nečega, a ja ga ne želim dodatno poticati da plane.

Jučer sam ja bila ljuta na njega jer me je natjerao na razgovor s psihijatricom, a sad je on na mene. Kad smo to zamijenili uloge?

"Hoćeš malo? " pitam ga kad njegov pogled počne bušiti rupu na meni.

Odmahne glavom i ja spustim zdjelicu pahuljica na stol i sjednem. U kuhinji je sad nelagodna tišina prekinuta zvukom žlice kad zagrebe po zdjelici.

Ne mogavši više izdržati, pitam ga: " Hoće li Gabriel sići na doručak?"

Moje pitanje kao da ga je zaboljelo i on se trzne.
Ali samo na trenutak.
Već sljedeći njegova se mirnoća vrati i on kratko odgovori: "Neće. On je rano otišao."

"Dobro, nadam se da će stići na ručak. Namjeravala sam raditi kolač od jabuke."

"Neće", nastavi me gledati kao da me procjenjuje. U sebi se trznem pokušavajući shvatiti što sam krivo napravila. Zatim se odlučim praviti ravnodušna i slegnem ramenima.

"Ostavit ću mu malo da pojede kad se vrati."

"Amanda", započne tiho, zatim stane. Kao da sam lutka na koncima kojim upravlja njegov glas, moja ruka se zaustavi na pola puta do usta.

"Gabriel se vratio u Irsku."

Prvo uslijedi šok. Ruka mi naglo odbije poslušnost i spusti se udarajući žlicom od zdjelu.

Zatim poricanje. Vrtim u glavi njegove riječi pokušavajući im promijeniti mjesto.

Posljednja je nada. Nadam se da će, ako im promjenim mjesto, riječi promijeniti značenje.

"Ne", prošapćem. Više me nije briga hoću li biti sumnjiva Fatihu. Hoće li se zapitati zašto me Gabrielov odlazak toliko pogodio .

"Moram ići", promrmljam brzo ustavši iz stolice. Stolica se zaljulja kao da će pasti, ali ju ne hvatam da spriječim njen pad. Ostavljam sve u kuhinji: doručak, glasan prasak stolice koja udara od pod, Fatiha, svoju sreću i vedrinu tog jutra, nadu. Pokupim sve svoje djeliće koji su se raspršili posvuda Fatihovom rečenicom i izjurim van.

"Zašto? " šapćem ljutito.

Ne plačem, ne dopuštam si to. Pravim blokadu osjećajima baš kao kad je mama umrla. Hodam prema negdje, ne znajući gdje sam krenula. Ne shvaćajući da sam još uvijek mokre kose i u kućnim papučama. Možda nekim dijelom ipak shvaćam, ali me jednostavno nije briga. Grabim velikim ljutitim koracima, dah mi šištavo izlazi iz usta dok pored mene prolaze automobili.

"Zašto?" ponavljam. "Zašto? Zašto? Zašto? "

Zatim skrenem s glavne ceste prema šumi. Sada znam gdje idem. Potreban mi je mir, potrebna mi je tišina i samoća kako bih shvatila u čemu sam pogriješila. Što je bilo to što ga je navelo da se vrati u Irsku. Koji je to trenutak bio kad je odlučio otići. I ono najvažnije: zašto nam je dao tako malo vremena, tako malu šansu?

Pod stopalima osjecam kamenčiće i poneku grančicu koja je pala na put. Papuče su mekane i tanke, ne pružaju nikakvu zaštitu mojim nogama, a puteljak je pomalo zarastao. Dugo nitko njime nije hodao, a i priroda je odradila svoje.

Od brzog hoda, dah mi je kratak i umor me savladava, ali ne stajem.

Ne još.

Zatim izbijem na malu čistinu. Na sred nje je debelo drvo duda staro stotine godina. Njegovo korjenje je veliko i izbija iz zemlje, kako bi se na nekom dijelu ponovno vratilo unutra. Sjednem na jedan njegov ispupčen korijen, zarijem lice u dlanove i počnem plakati.

"Zašto?" zavapim slomljeno. "Zašto ovoliko boli?"

Sve u meni boli. Kao da je unutar mene uragan koji čupa organe, prevrće unutrašnjost i ostavlja ju pustom. Kao da rijeke krvi izbijaju iz svake moje pore. Kao da se lomim na milion komadića. Kao da se pretvaram u prah.

Moje misli su nepovezane, u glavi mi je kaos.

"Kako sam te mogla pustiti? Kako sam te mogla pustiti da mi ovoliko značiš?" sad već vičem.

Negdje nekome.

Vičem dok mi glas ne počne pucati, dok ne ogrubi toliko da me i grlo počne boljeti. A onda nastavim plakati i glasno jecati u svoje ruke. Ruke koje su ga držale, koje su ga grlile, koje su ga vukle k sebi...

Ruke koje ga nisu znale zadržati.

U nekom trenutku dan počne blijedjeti. Sjene se počinju rađati, a sunce polako nestajati iza brda. U tom trenutku i suze presuše. Od njih ostane samo blijedi slani trag na obrazima i natečnost očiju. Više ne plačem niti mislim. Više se ne pitam zašto je otišao niti zašto sam si dopustila voljeti ga.

Jer, u tom trenutku spoznam pravu istinu: zavoljela sam ga. Koliko god kratko razdoblje bilo, koliko god nevjerovatno bilo, zavoljela sam ga.
I zato toliko boli.

U meni sada buja ljutnja.

Jer, ljudi odlaze. Na to ne mogu utjecati.
Ali zašto sam si dopustila da ga zavolim? Zašto kad sam znala koliki je rizik, kolika je mogućnost da ostanem slomljena i povrijeđena?

Ustanem, već ukočenih udova i suhe kose. Cjeli dan koji sam provela ovdije čini se samo kao par sati, ali mrak koji nadolazi uvjerava me da je prošlo više.
Zatim me udari nada. Nada da ću sad doći kući, a njegov Harley će biti nemarno parkiran u dvorištu. Nada da će me ugledati kroz prozor i izjuriti van govoreći kako nisam normalna i kako sam mu to mogla napraviti? Otići od njega?

Nada da ću ja biti ta koja je otišla je prevelika.
Želim biti ta.
Jer, ja ću se vratiti.

Njemu uvijek.

Ali on neće. Znam to negdje duboko u sebi. I to boli više od svega.

No kad naposlijetku uđem u dvorište, nije on taj koji izjuri iz kuće.
To je Alma.
Dotrčava do mene, pregledava me, zatim me hvata u zagrljaj, a ja ponovo plačem. Ne govorim joj ništa, nemam snage za to, a ona ne pita. Uvede me polako u kuću, pomogne mi da se presvučem i uvučem u krevet. Zatim kao mama, kad je još bila zdrava i živa, sjedne pored mene povlačeći me u svoja njedra. Polako mi prstima raščešljava kosu dok ja tiho jecam.

"I on je otišao", kažem joj kad se moj plač smiri.

"Znam, dušo. Rekao mi je Fatih."

"Nije se niti pozdravio", promrmljam pospano.

"Možda je tako i bolje", njene riječi su umirujuće, a pokreti po kosi tjeraju me u san.

Zadnje što čujem prije nego se prepustim snu, njene su riječi: " Spavaj dušo. Ja sam tu. Ne idem nigdje, nikada."

A ja joj, možda naivno, povjerujem.

// Ne možete reći da ne održavam obećanja 😂. Nastavak je malo kratak, ali je stigao brzo i to je ono najbitnije.
Ljudiiii...jako smo blizu kraju, kao što možete primjetiti po radnji. Uzbuđena sam jer nakon ove priče slijedi Tijelo je dokaz. Ostanite samnom. Ly ❤//