AMAJLIJA (Završena)

Dragi dnevniče...

04.04.2019.

Dragi dnevniče,

Razgovor sa socijalnom radnicom prođe bolje nego što se moglo očekivati. Ne znam je li to zbog toga što izgledam i zvučim jadno, ili zbog toga što joj ispričam priču zbog koje su me ljudi od malena žalili - priču o ocu koji me napustio kad sam imala pet godina, ili je to samo zbog toga što je ona žensko pa je nekako samim time mekša, ali pristane ne odvesti me u dom.

Alma je uz mene, kao i njezina mama koja uvjerava socijalnu radnicu da će ona brinuti o meni dok Fatih ne bude mogao doći. Socijalna radnica pristaje, ali upozorava kako će doći u provjeru.

Kad me pita kako sam, odgovaram joj s jednim kratkim dobro.

Kako može biti osoba koja je izgubila mamu nakon godina i godina borbe, osim loše, depresivno, tužno, bjesno, usamljeno. Ne govorim joj to. Sve te emocije strpam u jedno dobro i molim se da ne kopa dublje. Ne čini to, ali me gleda kao da procjenjuje koliko od toga je laž.

Sve je laž, vrišti u meni.

Kad socijalna radnica napokon, nakon dugog razgovora, zatvori vrata za sobom, Alma i njena mama me zagrle.

"Uspjele smo", kliču. Kimam glavom dok mi s duše otpada jedan mali kamenčić od cijele hrpe kamenja koja je na njoj.  

A onda se sjetim da moram zvati Fatiha. Koliko god ja to odgađala, morala sam se jednom suočiti s njime. Alma je rekla da su ga obavijestili o maminoj smrti, ali me nije zvao. Nije provjerio kako sam ja, nije mi pružio utjehu ili pronašao svoju u meni niti je izrazio žaljenje.

Zato se potiho izvučem iz dnevnog i odem u sobu. Uzmem stari mobitel razbijenog ekrana, ulazim u viber i biram Fatihov broj.

Zvoni dugo i tek kad krenem prekinuti, Fatih se javi.

"Amanda?"

"Ja sam", promrmljam.

Zatim oboje zašutimo. Razmišljam što da mu kažem, kako da ga obavijestim o tome da se mora vratiti u Hrvatsku kako bi brinuo o meni. Želim ga pitati kako je, želim mu reći da ga volim i da mi nedostaje, želim mu reći što sam sve prošla, želim mu se isplakati na ramenu i da me on zagrli, ali znam da ništa od toga on ne želi.

Zato šutim.

"Čuo sam šta je bilo", kaže kao da je to bila neka usputna vijest. Kao da mu je netko rekao da je susjed stradao u nesreći ili se dogodio potres.

"Da, mama..." zaustim mu reći, ali mi se glas slomi. Zato stanem, pročistim grlo, udahnem duboko i nastavim. "Mama je umrla."

"Da", potvrdi. Zatim oboje zašutimo. Zapitam se kad smo postali ovoliki stranci. Koji je to trenutak bio kad je naš odnos zahladio, kad smo prestali dijeliti tajne i opušteno pričati bez ovih neugodnih tišina i rupa u razgovoru. Kad smo od brata i sestre spali na ovo? Na dvoje ljudi koji ne mogu voditi niti smisleni razgovor.

"Gle, Amanda, moram sada ići. Htjela si mi nešto reći ili?" kaže užurbano.

Ne, poželim vrištati. Htjela sam te pitati kako si. Htjela sam podijeliti ovu tugu s nekim. Htjela sam brata.

Ali samo kažem: "Odvest će me u dom."

On tiho opsuje zatim mi slomi srce na još više komadića, kao da nije već bilo dovoljno slomljeno i kaže: "Dobro, za dva mjeseca puniš osamnaest, zar ne?  Izdržat ćeš ta dva mjeseca tamo."

"Fatih", zavapim. "Ne želim ići tamo."

"Ja tu ne mogu ništa, Amanda", govori smireno.

"Možeš. Rekli su da će me pustiti da ostanem ovdje ako ti dođeš ovdje i budeš mi skrbnik", sve svoje osjećaje dam u tu rečenicu, želeći da osjeti sažaljenje, da osjeti moju bol i usamljenost. Da osjeti bilo šta što bi ga natjeralo da dođe.

"Nema šanse", ispali.

Suze mi krenu niz lice i ja šmrcnem. Zatvaram oči i kroz plač ga molim.

"Molim te."

"Ne mogu, Amanda, shvati. Ovdje imam posao, život.  Ne mogu to jednostavno ostaviti zbog..." zaustavi se, ali ne na vrijeme. Znam kraj rečenice.

"Ne možeš to ostaviti zbog mene? Sestra sam ti, zaboga. Zbog koga bi mogao ako ne zbog mene", povrijeđeno odvraćam kroz plač. A onda ga opet molim da dođe.

"Dobro, dobro, samo ne cmolji", predaje se. "Doći ću i ostati, ali samo do tvog rođendana. Kad napuniš osamnaest palim natrag u Irsku, a ti se snalazi. "

Ljut je. Mogu to osjetiti u njegovom glasu, ali ignoriram to.

"Stvarno? Doći ćeš?" nešto najbliže radosti razlije mi se tijelom i moj se plač smiruje.

"Da, ali tek za par tjedana. Moram srediti ovdje nekoliko stvari", objašnjava.

Kimam glavom kao da me može vidjeti i brzo odvraćam kako se ne bi predomislio: "Dobro. Može."

"Dobro", odgovara on kratko. Jednom rukom držim mobitel na uhu dok drugom Brišem suze koje još uvijek naviru.

A onda skupivši hrabrost kažem mu: "Jedva čekam da dođeš." No, tupi zvuk mobitela me obavijesti da je Fatih prekinuo poziv.  Ostanem stajati još par sekundi, zatim spustim mobitel s uha, zatvorim oči i promrmljam: "Volim te."

// Nije me bilo dugo, ali opet sam tu. Nastavci slijede češće, ostanite samnom.😊
Sljedeći nastavak ide već sutra. Hvala na podršci 🖤//