AMAJLIJA (Završena)

Bijeli ljiljani

Tri mjeseca poslije

"Amanda, dođi pojesti nešto, moraš popiti tablete", Alma me zove.

Vestu stegnem jače oko sebe jer je jesen na svom početku i dani su sve hladniji, zatim se polako dignem iz ljuljačke u vrtu i krenem prema kući.

Fatiha i Almu zateknem baš onako kako ih izbjegavam zateći: zagrljene kako si nešto šapuću. Zacrvenim se i spustim pogled, zatim se nakašljem kako bih im privukla pažnju.

"Što si to fino skuhala?" nasmješim se, zatvorim oči i nosom počnem njuškati po zraku.

"Bolje je pitaj kako je uspijela išta skuhati, a da nije zapalila kuhinju", Fatih odvrati smješeći se i ja se po tko zna koji put iznenadim njegovoj promjeni. Kako je u tako kratkom vremenu postao pristupačniji i nekako više drag?

Ljubav ga je promjenila.

Ljubav je ta koja mijenja sve.

Otkad se Gabriel vratio u Irsku, život mi je krenuo u sasvim neočekivanom smjeru. Dogodilo se puno stvari, neke su bile dobre, neke i ne toliko.
Prva od tih ne toliko dobrih stvari je bila ta da mi je dijagnosticirana shizofrenija. Srećom, još u ranoj fazi. Psihijatrica s kojom se u posljednje vrijeme često družim kaže da je to genetski. Kaže i to da se sad ne mogu žaliti da mi mama nije ništa ostavila.

Crni humor.

Ali svaki put me nasmije i nekako mi je baš zbog tih ludih šala postala draža.

Druga stvar koja je bila zaista loša je ta da se Pepito više nije vraćao. Prošlo je više od tri mjeseca otkad sam ga vidjela i mislim da je to bio ujedno i posljednji put. Fatih kaže da je možda odlučio ostati sa svojim vlasnicima, ali ja ne želim misliti tako. To bi značilo da me je i on ostavio, a znam da nije.

U nekom dijelu sebe, znam da nije.

Jedna jako lijepa stvar koja se dogodila jest ta da su Alma i Fatih sada zajedno. Ne znam u kojem se trenutku sve to dogodilo, ali još mi je uvijek teško povjerovati u to.

Moje dvije najbliskije osobe su sada zajedno.

Devedeset posto vremena sam sretna zbog njih. Alma je otopila Fatihovo srce i samim time je on sad bolji prema meni. Svakim danom naš je odnos bolji. Još uvijek nije to kao što bi trebalo biti, ali meni je dovoljno i ovo. Stvarno ne tražim puno. Međutim, ostalih deset posto vremena s njima se osjećam kao višak. Alma tvrdi da nisam, ali se osjećam kao da im držim svijeću. Možda sam dobila brata, ali sam izgubila prijateljicu.

Dobro, malo pretjerujem.

Alma i ja smo bliske kao što smo bile i prije, samo je sada tu i Fatih koji mi ju otima svaki mogući tren. Ponekad, kad ih ulovim u onim njihovim međusobnim slatkim trenutcima, bude mi neugodno. Ali preživjeti ću. Sve je to zanemarivo kad vidim koliko se zapravo vole.

Alma se kune da su mi odmah rekli kad su prohodali, ali mislim da mi skriva istinu. Kad se sjetim trenutaka kad se ponašala čudno u Fatihovom prisustvu, mislim da je to krenulo puno ranije.

Zatim je tu moj oporavak. Moji strahovi i paranoje polako blijede i nestaju. Glas u glavi je potpuno iščezao, a razgovori s psihijatricom mi puno pomažu. Nismo niti svjesni koliko nam je potrebno samo da netko posluša ono što nam je na duši.

Da se samo olakšamo malo.

Idem na bolje.

Svijet ide na bolje.

Sjetim ga se često. Najviše pred spavanje. Ne sjetim se njegovog lika već sitnica. Sjetim se stiska njegove ruke, ili mi u sjećanje dođe miris njegovog parfema. Tada kao da je pored mene, osjetim ga cijelim svojim bićem. Ali to su samo uspomene. On je još uvijek tamo gdje je, a ja sam tu gdje jesam.
Ponekad ga sanjam. Probudim se znojna, panično tražim njegovu ruku, toplinu njegovog tijela. Ne napipam ništa osim hladnoće.