TRICKSTERS (NIALL FANFIC)

10.part

Jutarnji mamurluk jedno je od gorih buđenja koje sam doživjela. Iako sam si obećala da neću piti, ipak sam popila nakon sinoćnje poruke. Kako se samo usuđuje, kad vrlo dobro zna što moram uraditi. Ustala sam sa kreveta, obula svoje mekane šlape i spustila se u kuhinju. Odmah primjećujem tatin sako na stolici. Vratio se znači. Pa, mogao se bar javiti. Nasipam si čašu vode i uzimam aspirin da mi ublaži glavobolju. ''Mogao si bar javiti da dolaziš''- obraćam se ocu koji upravo ulazi u kuhinju. Kosa mu je rašćupana, dlanovima protrljava po očima u svojoj kričavo zeleno-crvenoj piđami stoji na ulazu u kuhinju i promatra me. Ah, da zaboravila sam njegove zelene šlape u obliku zečeva. Da ga netko vidi, nikada ne bi pomislio da je netko iz visokog društva.

''Zvao sam te, ali mobitel ti je isključen.'' Tražim mobitel po torbici i zaista, mobitel je bio ugašen. Vjerojatno mi je crkla baterija.

''ok, dobro.'' No, otac mi rukom pokazuje na stolicu da sjednem.   Izgleda vrlo nervozan. Zadnji put kad je bio takav bilo je kad je mi trebao reći da se on i mama rastaju i da već neko dulje vrijeme ima muškarca u svom životu. Jezivo.

''Znaš, dušo'' počelo je... ''Tom i ja, ovaj'' reci da si prekinio s tim likom, reci, reci...zamišljam se s prekriženim prstima dok čekam da nastavi što ima reći.

''Ja i Tom, ćemo, ovaj, vjenčati se'' izgovara ubrzano tih par riječi, ali svejedno ih čujem. I to jako dobro, unatoč mom mamurluku. Baš kad sam pomislila da moj život ne može biti gori, ipak može.

''Aham'' izmrljam i brže bolje se dižem da izbjegnem daljnji razgovor. Ne želim više slušati kako govori o toj... svadbi. Mislim što bih ja trebala? Tražiti vjenčanicu možda? Nema šanse. Čujem ga kako pokušava da me natjera da se vratim i da ga poslušam, no ne okrećem se. Odlazim u svoju sobu, uzimam laptop i bacam se na krevet. Palim ga, ulogiram se na moju e-mail adresu.

PRIMA: Hayley Van Pelt

ŠALJE: Niall Horan

PREDMET: OPROSTI

''hej, trebamo pričati. Moram ti objasniti neke stvari. Javi mi se, molim te...''

 automatski brišem tu poruku i zatvaram laptop. Sve gore od goreg. Prvo ono s otmicom, ako je uopće mogu tako nazvati pošto u većini slučajeva otmice otmičari traže otkupninu, zatim ono s tatom i vjenčanjem, pa opet taj kreten s njegovim porukama.

''Hej''- moja prijateljica Kris stoji na ulazu u moju sobu i nekako me čudno gleda. Sva je...smušena. da, to su prave riječi kojima bih je sada mogla opisati. Odjevena u dugu toplu ljubičastu tuniku, crnim tajicama i pognutom glavom. Pokazujem joj rukom da uđe i sjedne na krevet do mene.

''Pozvao me van'' onaj blesavi osmijeh najavljuje joj se na usnama, a u očima sjaj da se zaljubila. Odmah je grlim, iako se baš i ne sjećam imena lika kojeg mi je spominjala. Nešto kao Lian, Lou...Liam! Možda nije sve izgubljeno sa mnom.

''Liam?'' kima potvrdno glavom, a taj osmjeh joj ne silazi sa usana.

''I kada ćete se naći?'' njen dolazak razvedrio je moje misli i pomogao da ne mislim o...Niall se zove, znaš ima plave okice i plavu kosicu i medene usne, moja podsvjest se sprda sa mnom. Zamišljam kako joj u mislima začepljujem tu lajavu gubicu.

''Danas, zapravo večaras. I trebam tvoju pomoć Hay...'' pravi svoj 'umiljati cuko' izraz lica, zbog čega moram pristati. Uvijek to radI kad nešto želi od mene. Sve je krenulo od vrtića, dana kada smo se prvi puta upoznale. Ja sam se igrala nekom lutkom, i nikome tu lutku nisam htijela dati. Čak ni  kada  bi mi to teta rekla. No, kada je Kris zatražila tu lutku od mene i napravila tu preslatku facu, dala sam joj lutku isti tren. Ustajem sa kreveta , otvaram ormar, zapravo otvaram vrata sobe u kojoj mi se nalazi odjeća i utjerujem je unutra. Uzimam nekoliko haljina za koje mislim da bi mogle pristajati Kris i šaljem je da ih isproba. Dok je čekam, tražim još neke dodatke i osmišljavam njen make up za večeras.