TRICKSTERS (NIALL FANFIC)

1.PART

''Ovdje policijski službenik  Werth, pronali smo vaš automobil.''

Hayley pov.

''Dobro što je tebi?'' prevrćem očima na glas mog oca koji radi scene u postaji. Pored mene sjedi kris s rukama na licu i vjerojatno plače.  Lagano je grlim i pokušavam utješiti, ali me ona snažno odguruje.

''Gotovo je Hay. Ne mogu se više družiti s tobom. Ne mogu iz dana u dan ići iz nevolje u nevolju. Ja moram...''- no strogi glas njenih posvojitelja prekinuo jen jenu nedovršenu rečenicu.

''Kristen McGill''- podigla je svoje uplakane oči prema njima.

''Ovo je zadnji put. Sada se diži i polazi s nama.'' Kristen se automatski ustaje i poput robota polazi za svojim posvojiteljima.  Nije se niti okrenula. Jedino je pri izlazu potapšala Ninu koja je spavala ne stolicama preko mene. Ma briga me. Ne trebaju mi takve osobe koje se neznaju nositi s izazovima.

''Gospodine Van Pelt smatrajte to rješenim''- jedan od policajaca uzvraća rukovanje mome ocu. I dalje sjedim na onoj neudobnoj stolici i svako malo prevrćem očima. Povraća mi se. Ne znam samo je li to od konzumacije alkohola ili od scene koju je priredio moj otac. Odjednom, dečko izblajhane kose u kožnoj jakni i crnim hlačama prekida ionako dosadan razgovor mog oca i policijskog službenika. Nasmješila sam se sama sebi shvaćajući da sam ukrala njegov auto. Stvarno sam zločesta curica.

''Mogu li napokon dobiti svoj auto.''- njegov glas je zvučao podosta ljuto i u jednom momentu njegov pogled završio je na mojem. Mogla sam primjetiti njegove plave oči koje su sijevale poput munje i na trenutak sam se sledila. Osjetila sam kako mi se dlake na ruci ježe od njega.

''Vi ste gospodin Horan?''- policajac koji je do maloprije razgovarao s mojim ocem obratio se bijesnom mladiću.

Niall pov.

Dva dana kasnije...

''Saznaj mi sve o njoj. Želim da znam svaki njen korak Liam.''- rekao sam izležavajući se na krevetu i blejeći u plafon.

''Hayley Anne Van Pelt, kćer bankara Robena Van Pelt-a, studentica ekono.. zašto te uopće zanima ona?''

''Ovo što sam čuo bit će dovoljno. Imam plan, a upravo pomoću nje ću ga ostvariti.''

''Nadam se da znaš što radiš.'' – liam je još jednom ozbiljno rekao prije negoli sam išta uspio odgovoriti mu zvuk mog mobitela prekinuo me.

''Želim pare Horan, je li to jasno?'' pričekao sam trenutak te duboko udahnuo.

''Nemam ih trenutno, ali nabavit ću...''

''Imaš 48 sati. I ne pokušavaj me zajebati, inače znaš posljedice.''

Bacio sam mobilni o pod što je privuklo liamovu pažnju. Znao sam da sam se uvalio u velike stvari i sada više nema povratka. Moje duboko uzdisanje ispunjavalo je sobu u kojoj smo se nalazili.

''vrijeme je da ostvarim svoj plan.'' Liam me samo zbunjeno pogledao.

''Saznat ćeš na vrijeme.''- odgovorio sam na njegov pogled te izišao iz stana.

Sunčana posljepodneva,kao danas, veoma su rijetka u ovo doba godine, pogotovo u Londonu. Promatram svoj odraz na staklima zgrada  pored kojih prolazim i primjećujem nju. Hayley, mislim da je tako Liam rekao da se zove. Plava kosa svezana u niski rep, bijeloj majici i crnim uskim trapericama, prolazi užurbano suprotnom stranom ulice i zalazi za ugao. ''kamo si krenuo, Horan?''  osjećam čvrst stisak ruke na svom ramenu. ''Drake ti šalje pozdrave, i usput ti poručuje da požuriš. Nemaš mnogo vremena.''  Gledam odraz krupnog muškarca kako sklanja ruku s mog ramena i odlazi u nepoznatom smjeru. 

Ulazim u stan i prvo što primjećujem jest Liam koji se nije maknuo kako sam ga ostavio. Pozdravljam ga i odlazim u kuhinju. Stavljam ruku u stražnji đep hlača i uzimam papirić iz njeg. ''Bank H.P.V.'' banka H.V.P? Jednostavno ponekad ne razumijem njihove poruke. Uzimam pizzu sa stola i grizem komad dok i dalje razmišljam o Drake-ovoj poruci. Ulazim u sobu, no Liam je i dalje nepomaknut. Ponekad se zapitam da nema mene, on bi verojatno bio bez društvenog života. ''Hej, stari'' obraćam mu se i jedino od njega što dobivam je kimanje glavom ''jesi čuo za Bank H.V.P.?'' ''Aha, to je banka one male, to jest njena oca.'' Dobivam neki škuri odgovor od njega, pretpostavljam da je zauzet tipkanjem na kompu.

Hayley p.o.v.

Tjedan dana kasnije...

''opraštaš mi?''- riječi koje zaista rijetko i zapravo nikome ne govorim sada su izašle iz mojih usta. Promatram kako joj se usne izvijaju u mali smješak i Kristen potvrdno kima glavom. ''znaš da se ne mogu ljutiti na tebe, plavušo'' .

''Ja i dalje ne mogu vjerovati da si stvarno ukrala auto''- Nina me gleda i ispija svoj capuccino. ''Ne možeš da vjeruješ''- kris ponavlja njene riječi, dok ja pucam od smjeha u sebi. ''Nina, bila si sa nama,znaš nije bilo tako davno''- smijem se njenom ponašanju zajedno sa kris. ''Znam, ali pola večeri se i ne sjećam baš. Gdje si našla onog plavog?'' podigla sam pogled prema njoj sada znatno iznenađena njenim pitanjem. ''Bile smo privedene u policijskoj stanici. Tom dečku je ova tu'' kris govori nini  i  strelja me pogledom  '' ukrala auto''. ''Hmmm, taj dio s policije mi je malo u magli'' sve tri smo se pukle smijati njenoj izjavi, to jest više provali. Nedostajalo mi je sve ovo. kroz cijeli prošli tijedan sa njih dvije progovorila bih tek koju riječ u prolazu i to bi bilo sve. Hvala nebesima da nisu zlopamtila.

Ulazim u kuću i primjećujem da je otac vjerojatno još na poslu. Poruka na hladnjaku,                                                                                            

''Vraćam se za dva dana.'' Rekla bih da je ova poruka preduga za mog oca. Bacila sam poruku u koš i potražila nešto za jelo.  Grizem komad sendviča i baš u trenutku da ga progutam čujem zvono na vratima. Krasno, tko je sad u ovo doba, prevrćem očima i ostavljam sendvič i otvaram vrata. Netko se sigurno šali sa mnom. Kris? Nina? Theo?? Vjerojatno izgledam poput budale svojim susjedima dok naglas izgovaram njihova imena. Još tražim pogledom tu nesreću koja se usudila stati između mene i mojeg sendviča, i primjećujem dolje kod praga zgužvani papirić. Uzimam ga u ruke i otvaram: ''VRATIT ĆEMO SE BRZO''.