ISKRA #1 / Ante Rebić Ff

2. DIO

Ante Rebić P.O.V

Adi i direktor su se zahvalili na održanoj konferenciji i velikom broju novinara koji su došli. Jedna novinarka koja je konstantno privlačila moj pogled je ona iz zadnjeg reda, neka brineta i to mogu zaključiti prema njezinim pitanjima dosta samouvjerena. 

Baš sam se iznenadio kad me pitala pitanja na hrvatskom jer mi se fakat nije više dalo čekati prevoditelja da mi prevede postavljena pitanja većinom njemačkih novinara. 

Na kraju konferencije mi je zavibrirao mobitel te sam pogledao poruku.

Hvala što si me zamenio xD  - Nasmijao sam se Lukinoj poruci jer je srećković otputovao na par dana u Srbiju k novorođenom sinu, eh kakva je to bila fešta neki dan!

Duguješ mi! - napisao sam mu kao poruku misleći na to da mi duguje zamjenu za konferencije na kojima mi se taki tak ne da biti, užasno su dosadne jedino kad bude ovakvih novinarka i zanimljivih pitanja, onda mogu tu sjediti cijeli dan. 

Progurao sam se među svim tim ljudima kako bi izbjegao gužvu, a kad sam pogled prebacio na desnu stranu taj živac od novinarke je još uvijek sjedila zabavljajući se nekim papirima i tipkajući na mobitel. 

Ubrzao sam hod do garaže zgrade te ušao u auto kako bi nabrzinu mogao otići do shoping centra po poklon za Katu. Rođendan joj je ubrzo, a pošto ne dolazim još u Hrvatsku odlučio sam joj ga poslati poštom jer znam da voli takva iznenađenja. Taman kad sam uspostavio kontakt u autu, sjetio sam se da sam zaboravio jaknu, a ne bi bilo dobro da hodam bez nje jer samo u trenirci nije ugodno. 

Uspuhnuo sam i zakolutao očima kad sam shvatio da se opet gore moram vračati. 

Kao i svakog puta u toj jebenoj zgradi, lift se čeka sto godina, pa sam odlučio do 5. kata doći stepenicama. Ako ništa, barem dodatni trening za noge. 

Vrata konferencijske dvorane su još bila otvorena, pa sam slobodno mogao uzeti svoju jaknu, no iznenadilo me što sam zatekao dvije djevojke kako pričaju. Samo sam se nakašljao kako bi privukao njihovu pažnju, da ne misle da se šuljam ovdje. 

Okrenule su pogled te mi je mozak automatski reagirao vidjevši onu novinarku od konferencije malo prije i one direktorice koju viđam skoro svakog puta kad sam ovdje.

"Izvoli?" upitala je Helena, znam joj ime jer kao i svi direktori ovdje, ona je najljubaznija i uvijek spremna pomoći, a i super je jer želi razgovarati Hrvatski.

"Zaboravio sam jaknu, pa sam se vratio po nju." govorio sam u hodu dolazeći do mjesta gdje sam sjedio. Na stolici je visjela jakna te sam je uzeo i obukao. One dvije su me samo pratile pogledom. 

"Onda danas kava navečer?" čuo sam njihova šaputanja.

"Naravno draga, dovest' ću ti i Danijela da ga upoznaš!" oglasila se Helena dok sam ja krenuo prema njima. 

"Ante, drago mi je!" pružio sam ruku onoj novinarki te ju je samo prvo pogledala i uzvratila. Odmah me frcnula ona iskrica te sam odmaknuo ruku, a ona se nasmijala.

"Ajme, sory!" puknula se smijati, a ja sam samo se nakašljao i vratio lagano zadovoljan izraz face. Koja definicija.

"Hvala ti što si jedina koja me razumiješ na konferencijama." rekao sam joj te se nasmijala, a onda je samo uzela svoj mobitel iz torbice koji je počeo zvoniti.

"Kein problem!" našalila se te se ispričala za mobitel i otišla se javiti malo dalje od nas, Helena ju je samo pratila pogledom te oštro vratila pogled na mene.

"Da se nisi usudio!" upozorila me ispruživši kažiprst prema meni, a ja sam samo podigao ruke u znak obrane, što je njoj, što si umišlja da ću napraviti?