ISKRA #1 / Ante Rebić Ff

20. DIO

~ Ubijaš me usnama
znam te ja, za to si rođena ~

Matea P.O.V.

Škiljeći sam odgodila alarm  koji je zvonio već dobrih 10 minuta. I dalje sam nastavila spavati... 

Opet! 

Opsovala sam glupi alarm i rano buđenje te sam odlučila konačno otvoriti oči. I jedva sam uspjela. Uzela sam mobitel i pogledala datum. Pogled mi je pao na sat te sam se brzinom munje našla ispred ormara kako uzimam prve hlače i majicu koju sam vidjela. Spremila sam se i punom brzinom izjurila van iz stana. Kako više nisam imala vremena da idem pješke, odjurila sam do auta i jurila kroz standardnu gužvu svakog jutra. 

Kad sam uletjela u redakciju pogled mi je prvo pao na šefovu kancelariju, no odahnula sam, hvala Bogu pa još nije došao. Sjela sam u svoju stolicu i naslonila se skroz tako da sam glavu zamahnula iza. Prihvatila sam se odmah posla i počela pisati neke glupe članke. Sve do pauze svako malo mi je pogled bježao na mobitel, no nijedna poruka, ni jedan poziv. Opet sam pogledala datum da slučajno nisam ja krivo shvatila, no bila sam u pravu. Danas je taj dan. 

Kako nisam popila kavu u stanu, a niti je kupila usput, spustila sam se do kantine gdje me već Marija uočila i pozvala k sebi. Možda se ona sjetila. Nosila sam vruću kavu te sjela preko puta nje. 

"Šta ima?" upitala me, a meni su opet potonule sve lađe. Jel' me netko zeza?

"Ništa..." jednostavno sam rekla i prošla rukom kroz kosu, "Kod tebe?" otpila sam gutljaj kave i pogledala je. Kao i svakog dana sva je sjajila. 

"Frendica mi danas ima rođendan, pa smišljam što bi joj mogla kupiti." lažno sam se osmjehnula dok me ona gledala sa velikim osmijehom od uha do uha.

Zašto se nitko mog rođendana nije sjetio?

Slegnula sam ramenima na njeno pitanje, e pa neću joj pomoći. 

"Ne znam, nemam ideja." gledala sam zamišljeno u mobitel nadajući se da će doći nečija poruka i popraviti mi ovaj užasan dan. 

"Da imaš ti rođendan, što bi ti voljela dobiti?" upitala me dok je tipkala na mobitelu, očito tražeći neku inspiraciju za poklon. 

"Ništa." slegnula sam ramenima dok je ona svoj pogled imala direktno usmjeren prema svom mobitelu.

Kroz par sekundi je okrenula mobitel prema meni, a na ekranu je bila slika neke predivne torte. 

"Je li dobra?" i dalje sam gledala u njen ekran sve dok mi se nije pojavila slika Ante. Ta torta je bila na storyu, pa se dalje pokrenuo na neki njegov fan page. Zamišljeno sam gledala malo u tu sliku, malo u moj mobitel.

"Valjda je, zavisi što je unutra." odgovorila sam joj konačno kad je okrenula mobitel prema sebi. 

"Od čokolade je, sigurno će joj se svidjeti." prokomentirala je, a ja sam otpila gutljaj tople kave. Odjednom zavibrirao mi je mobitel te sam ga odmah uzela u ruke. 

Poruka od nepoznatog broja. 

Sretan rođendan dušo mamina <3 

Lagani osmijeh mi je izbio u kutu usana, no nisam se tako osjećala. Čak me se mama ispred svih njih sjetila. Od Ante nisam niti a čula danas, inače mi svakog jutra pošalje poruku za dobro jutro. Od kad sam se morala vratiti iz Zagreba radi posla, prošlo je mjesec dana. U tih mjesec dana Ante i ja smo se vidjeli samo dva puta kad je za vikend došao u Split. Ostalo smo se čuli preko poziva i poruka. I fali mi ta njegova blizina, i to opako. Osjećam se usamljenom ovdje u Splitu od kad njema njega i od kad se tako malo viđamo. I svjesna sam toga, bila sam i prije svjesna tog rizika da će nas kilometri razdvajati. Ali ga toliko volim, da ne mogu to opisati riječima. S mamom poslije onog susreta nisam niti pričala, poslala mi je par poruka kad je saznala da sam otišla iz Zagreba, sumnjam da ću ih sve opet vidjeti skoro.