ISKRA #1 / Ante Rebić Ff

15. DIO

(Ostavljajte usputne!)

~ Veži me za sebe usnama
veži na milijun godina ~

Matea P.O.V.

I tako svakog dana, ulazila sam sa velikim osmijehom u zgradu redakcije, od ranog jutra. Svi su me gledali kao totalnu čudakinju, no nije me bilo briga. Hh... zbog jedne osobe sam povratila osmijeh na lice, izgledam potpuno svježe kao da sam pojela mentol. Zbog te jedne osobe sam plakala u autu smatrajući da si neću dozvoliti da ojačaju turbulencije u mom trbuhu. Nadala sam se da je i sam odustao od mene, sve dok nije sve rekao na rivi i u mom stanu. Vidjelo se na kilometre to nešto u njegovim očima. Plavim anđeoskim očima, očima boje mora. Ne mogu reći da iz mojih nije ništa sjalo, jer je, i to dvostruko više. Frcale su iskre! I pržile su sve druge. Razum sam uspjela prevariti, no srce nikako. Srce zapravo govori očima, govori cijelim tjelom. Zaljubila sam se u čovjeka kojeg sam si branila. I to tako obično i bude. 

Svakog dana na poslu, standardno sam pisala razne sportske članke. Stalno mi je u mislima bio on i svakog puta kad bi načela tu temu o njemu na portalu i u novinama, osmijeh mi se nije skidao s lica. Ante. Mislila sam da nema veće sreće od gledanja kako spokojno spava. Izgledao je poput anđela, mog anđela s očima u kojima je more. I zaista, sreća su male stvari. Tijekom radnog vremena često nisam znala otići na pauzu kao inače na pola sata, odjurila bi samo po kavu i vratila se nadajući se da će mi vrijeme brže proći i da ću se ponovno naći u njegovom zagrljaju. 

Svakog dana, poslije posla dočekao bi me ispred zgrade redakcije u svom autu. Već su počeli kružiti tračevi da sam našla momka, svi oko mene su pričali, no nije me diralo. Ljudi pričaju i uvijek će pričati. Bitno je ono što ja znam i što osjećam. Svakog dana u autu bi me opomenuo da se nisam vezala, pa bi se pravila da ga ne čujem. Svakog dana iako sam gledala kroz prozor tijekom vožnje pogledala bi ga par puta, uvijek je bio toliko usredotočen na cestu ispred sebe. 

Svakog dana bi poslije mog posla dolazili k meni u stan. Zabavljali bi se, ljubili, mazili, vodili ljubav, gledali filmove, igrali play station, pekli zajedno palačinke, pjevali da nas cijela zgrada čuje. gledali tekme... Kojeg puta bi znali izaći navečer u šetnju parkom i to kasno uvečer, dok bi većina grada već spavala. Nitko nas nije vidio zajedno kako sa velikim osmjesima šetamo i grlimo se gledajući mjesečinu i zvijezde. 

I tako, nakon divnih tjedan dana već sam se naviknula na njega. Moje srce ga je prihvatilo, još više ga je zavoljelo. Gledala sam ga poput Boga! Božanstveno je biće. Ne samo izgledom, nego i svojim pogledom na svijet. 

Cijeli taj tjedan proveden s njim mi je prošao kroz glavu kad mi je bio u zagrljaju, uvukla sam još jednom njegov miris iako mi stan već sav miriše poput njega. Poljubila sam ga nadajući se da ću ga uskoro opet tako poljubiti. Osjetila sam njegov lagani osmijeh. 

"Ante..." progovorila sam, a on je i dalje držao svoje dlanove na mom licu, "Ovo između nas..." pokazala sam prstom među nas dvoje, a njemu je osmijeh bio na licu. 

"... je nešto predivno. Nešto što nisam nikako očekivao, iznenadilo me." nastavio je, a meni se osmijeh nacrtao na licu. Započela sam to jer otkako zajedno provodimo vrijeme, ljubimo se, grlimo se, vodimo ljubav, govorimo si međusobno koliko smo zaljubljeni jedno u drugo, nismo nas definirali. 

"Što smo ti i ja?" upitala sam, a on me pogledao onim svojim predivnim pogledom i udaljio se malo, "Ti i ja smo mi!" doviknuo je i poslao mi pusu na daljinu čime mi je izmamio veliki osmijeh. Okrenuo mi je leđa i konačno otišao prema izlazu za avion jer su već dva puta na razglasu najavili da neka se putnici počnu ukrcavati. 

Udaljavala sam se od zračne luke kroz prozor gledajući avion kako polijeće. Tamo je moj Ante. Zahvalila sam se Bogu što je nedjelja, neradni dan za mene, pa sam odlučila otići do Jane u restoran. 

"Pa gdje si ti?! Od kad si zadnji puta bila ovdje razmjenile smo ukupno pet poruka. Niti toliko!" sjela sam na terasu za stol i slušala njeno brbljanje, "Imam sretne vijesti!" viknula je i sjela preko puta mene te mi nabila njenu lijevu ruku pod nos, a oči su mi oslijepile od velikog kamena na prstenu. Pogledala sam ju čudno, no onda sam joj se osmjehnula. Trebalo mi je malo da shvatim i realiziram da je zaručena! Da je moja Jana rekla da!

"Čestitam!" viknula sam i skočila joj u zagrljaj, "To moramo proslaviti!" rekla sam joj, a onda se teleportirala brzinom svjetlosti i donijela opet bijelo vino i dvije čaše. 

"Pa, što ima kod tebe ovih dana?" upitala me dok mi je točila vino u čašu, "Vidim ti veliki osmijeh na licu i njušim nešto!" uzviknula je i popila gutljaj vina iz svoje čaše. 

"Da, da..." počela sam ne skrivajući veliki osmijeh sa lica. 

"Ante, pogađam?" upitala je sumnjivo me pogledavši, a ja sam klimnula glavom.

"Ma znala sam ja da će tu nešto biti, bio je toliko očajan one večeri..." nakašljala sam se i namrštila se, "Misliš o onoj večeri ovdje u restoranu?" upitala sam je kružeći prstom.

"Uff... previše sam sretna ovih dana, i zbog tebe i zbog sebe. Izletjelo mi je!" otpila je još jedan gutljaj vina, a ja sam prekrižila ruke i naslonila se na naslon stolice dajući joj do znanja da nastavi s pričom. 

"One večeri kad si ti otišla, poslije kad smo prekinule poziv, Ante je došao platiti račun i usput me pitao za tebe. Rekao je da mu se jako sviđaš i zamolio me da mu kažem gdje si točno..." 

"Zato me pronašao na rivi!" proradio mi je kliker, a ona je klimnula glavom. 

"Koja si ti ludača! Isuse Bože!" uzviknula sam, no osmijeh mi nije padao s lica, kolutala sam očima i odmahivala glavom dok me ona gledala onim pogledom nemoj me ubiti.

"Pa barem si sada sretna i konačno imaš dečka i osobu koju voliš." nakašljala sam se na ovo, a ona me sumnjivo pogledala, "Nećemo više o tome!" viknula sam joj, a onda je ona zakolutala očima. Nisam željela ništa pričati o našem odnosu jer ništa još nismo pravilno definirali, praktički u vezi smo, ali nismo. 

Jana je počela pričati o nekoj temi, no nisam je previše slušala jer mi je zavibrirao mobitel. 

Ante: Već mi fališ <3 

Nasmijala sam se na njegovu poruku, praveći se da slušam Janu što govori. 

Ja: I ti meni :*

Ante: Jedva te čekam ponovno poljubiti...

Ja: I zagrliti i pomirisati te...

Ante: Ovih tjedan dana je jako brzo prošlo.

Ja: Da... ne izlaziš mi iz glave!

Ante: Neka, neka... i ne trebam ;)

Ja: Umišljenko ;)

"I što misliš o tome?" upitala me glasno Jana, na što sam se trgnula, "Što?" upitala sam je zbunjeno, na što je ona samo zakolutala očima. Ovaj puta je njen mobitel zazvonio, "Helena je!" iznenađeno je viknula i javila joj se te uključila razglas tako da i ja sudjelujem u pozivu. 

"Heej!" čula sam njen glas koji me razveselio još više.

"Čao!" viknula je Jana i stavila mobitel na stol, "Hej!" i ja sam joj viknula.

"O, i Matea je ovdje?" upitala je iznenađeno, "Aha, naša zaljubljena Matea!" viknula je Jana i namignula mi na što sam samo zakolutala očima.

"Kako si Helena, što ima novoga?" upitala sam je, a ona je uzdahnula. 

"Odlično smo svi troje, budite bez brige!" 

.

.

.

Hej dragi moji! Evo konačno nastavka nakon tjedan dana! Ovaj tjedan nisam imala inspiracije, a i bila sam zaokupljena školom, tako da se nadam da ćete mi oprostiti. Hvala vam puno na preko 1,5k čitanja ove priče. Potrudit ću se da nastavci budu što bolji :) Sutra vas očekuju novi!

Ly <3