ISKRA #1 / Ante Rebić Ff

19. DIO

~ Kad pogledam na život unazad
sve je tebi vodilo ~

Matea P.O.V.

Odmah čim je ulovila moj pogled, čaša vode joj je pala na hladne pločice. Hvala Bogu pa su sobe bile na drugoj strani, pa sam se nadala da se nitko neće probuditi. 

Gledala sam ja u nju, gledala je ona u mene. 

"Matea..." nježno je prošaputala, već sam i zaboravila taj jedan njen glas. I dalje sam stajala kao kip na kraju hodnika, a njeno lice je bilo osvjetljeno svijetlom izvana. Nisam se obazirala na njene riječi, nego sam u glavi smišljala načine kako da je izbjegnem, uštipnula sam se za nogu da provjerim da ovo nije san. 

"Matea..." ovog puta se počela lagano približavati, prekoračila je razbijeno staklo na podu i polako krenula prema meni. Ja sam se automatski počela kretati unazad. 

"Hej... ne odlazi." rekla je na rubu suza, na koje nikad više neću pasti. Stala sam i dalje izgledala kao kip dok mi se ona približavala. Imala sam filing da sam u nekom hororcu. Kroz glavu su mi prošle Antine riječi da moram opet razgovarati s njom. Došla je do mene i jednom rukom mi milovala lice, no ja sam se opet povukla unazad. 

"Sutra odlazim." rekla sam joj misleći da odlazim iz ove kuće gdje se opet ona vratila, krenula sam prema svojoj sobi no njen stisak moje ruke me zaustavio.

"Matea! Stani! Moramo pričati!" rekla mi je, a ja sam istrgnula ruku i okrenula se prema njoj, "Svih pet godina nisi niti probala stupiti u kontakt samnom, zašto bi sada?" upitala sam, ovo defintivino nisam očekivala niti sama od sebe. Moram ostati smirena. Duboko sam udahnula čekajući odgovor. 

"Vjeruj mi da jesam, ali Dinko i Igor su uvijek branili." spomenula je tatu i brata, kako joj za ovo mogu vjerovati. 

"Ne laži!" glasnije sam rekla, tek toliko da shvati da sam ozbiljna, da nemam namjeru naš odnos ponovno ići graditi. 

"Molim te, ako mi je Dinko uspio oprostiti onda probaj i ti." molećivo je rekla, a meni su se oči napunile suzama, okrenula sam glavu i obrisala ih da ne vidi. 

"Mene je više povrijedilo to što nisi krenula zamnom, što u svih tih 5 godina nisam čula niti a od tebe. Nekad smo si bile najbolje prijateljice, mogle smo si sve reći, bile smo prava majka i kćer i onda je odjednom sve palo u vodu." ozbiljno sam govorila, glas mi je malo titrao no izdržala sam. Skupljala sam šake i osijetila grebanje noktiju po dlanu. 

"Molim te, oprosti mi." suza joj je pala niz obraz što sam dobro vidjela. 

"Oprostiti ti mogu, ali zaboraviti nikad." bila sam sasvim ozbiljna, misleći to stvarno. Ne bi se ponosila sama sobom da je samo tek tako opet izbacim iz svog života opet. Ne vjerujem koliko me njena blizina opet povratila na djetinjstvo i na dane kad smo bile u super odnosima.

Odjednom me jako zagrlila. Prislonila je svoju glavu na moje rame te krenula plakati. Svoje ruke je omotala oko mog struka dok sam ja svoje držala u zraku ne znajući što da s njima radim. Odvojila se kroz par sekunda od mene te sam samo osjetila kako mi je rame mokro. 

"Ja ću počistiti ovo." pokazala sam prstom prema komadićima stakla na podu i vodi zbog koje su pločice ostale mokre. Obrisala je svoje suze i klimnula glavom. Znam da je doživjela srčani udar, ne mogu opet dozvoliti da joj ovog puta srce stane zbog mene. Trebam sama sebe naučiti nositi sa situacijom. Čula sam zatvaranje vrata njene sobe. Uzdahnula sam i prislonila se na zid te se tako spustila u čučeči položaj. Nisam plakala, nisu mi se oči napunile suzama, samo sam bila taknuta. Možda bi je ipak trebala poslušati i dobro razgovarati s njom. Prije pet godina uništila me kao ovo staklo na podu, bila sam rastavljena na komadiće. Gledala sam ih kako se sjaje na podu na vodi koja se prolila te sam ih počela kupiti. Odmah sam se i porezala te kada sam sve počistila stavila flaster na prst.