ISKRA #1 / Ante Rebić Ff

5. DIO

Nakon par minuta od kave i velike količine vode koju sam popila tijekom utakmice mi je došla potreba za wc-om, tako da mi je Helena rekla kud točno moram ići. Nadam se da se neću izgubiti. 

Rekla sam joj da prati utakmicu pa ako bude nešto zanimljivo da mi zapiše u notes koja je minuta kako bi znala analizirati.

Otišla sam do glavnog hodnika kao što mi je i rekla te otvorila druga vrata lijevo. Unutra su se nalazili wci kao što je i rekla. 

Nakon što sam obavila sve što sam trebala obaviti, krenula sam istim putem van kroz ista vrata te ih zatvorila za sobom. Bila je izuzetna tišina iako je gore stadion na kojemu su navijači jako jako glasni. Ono što me omelo je bio čudan zvuk, rekla bih neki udarac u zid, neki jak udarac. I to u blizini, u suprotnom smjeru. 

Gledala sam malo u desno, malo u lijevo, no ipak sam otišla u lijevo provjeriti što se dogodilo iako me se ne tiče. Na prvim vratima je pisalo da je svlačionica od Eintrachta, od tuda se i čuo zvuk, pa sam pritisnula kvaku i otvorila vrata. 

Dva plava oka odmah su se okrenula prema meni.

"Ante?" 

"Matea?" upitao je u isto vrijeme

"Što se dogodilo? Kakav je to bio zvuk?" upitala sam ga dok sam još uvijek stajala na vratima.

Okrenuo se prema meni i sjeo na klupu u svlačionici.

"Nebitno!" rekao je iznervirano.

"Da, bitno je." rekla sam i došla do njega te mu pogledala šaku koja je bila crvena, baš kao i njegova glava još uvijek od onog udarca. A koljeno još gore, zamotano u bijeli zavoj. Sav je polomljen.

"Zašto si udarao rukom? Šta ti je?" upitala sam ga iznervirano kad sam to vidjela.

"Iznerviran sam Matea, iznerviran... Što radiš ti tu uopće?" upitao me zbunjeno, a onda sam sjela nasuprot njega na stol. On se samo pomaknuo unazad mršteći se što pomjera koljeno.

"Posao." jednostavno sam odgovorila, a on se cinično nasmijao.

"Nećeš valjda i napisati da sam iznerviran, da udaram šakom, da me boli koljeno, glava." nabrajao je,a ja sam prekrižila ruke te uzdahnula.

"Ne vrijedi mi to pisati, nisam kao drugi novinari koji bi te odmah optužili da si neki razbojnik. Neću te iskoristiti samo da zaradim dodatno." rekla sam na što se nasmijao, barem sam mu izmamila osmijeh.

"E pa hvala ti na tome." rekao je sa laganim osmjehom te naslonio glavu iza na zid.

"Nego, vidjela sam što se dogodilo, kako ti je koljeno?" upitala sam ga, a on ga je onda samo pogledao i zatvorio oči te odmahnuo glavom.

"Nikako... užasno se osjećam. Opet to isto koljeno, opet ću morati pauzirati i Europsku ligu i kvalifikacije za Ligu nacija i Bundesligu..." nabrajao je, no ja sam ga zaustavila.

"Ej, ej, ej... nemoj misliti tako! Oporavit ćeš se i biti ćeš još bolji, a i uostalom niti ne znaš koliko je ova ozljeda teška." pokušala sam ga smiriti.

"To se baš i bojim." iskomentirao je, a onda je meni zazvonio mobitel.

"Ejj... disi zapela? Bio je gol!" viknula mi je Helena na mobitel, a ja sam uzdahnula i pogledala Antu koji je rukom masirao koljeno.

"Ma izgubila sam se tu među hodnicima, evo me začas." rekla sam joj brzo i poklopila, a Ante me samo pogledao te odmahivao glavom.

"Tako se izvlačiš!" nasmijao se na što sam ja samo zakolutala očima i nagnula glavu u desno.