Koncern 4: Nestao 🔚

6. Pivo kod Šarova

Aleksandr Romančuk već je godinama bio na čelu ruskog Interpola. Nije lako došao na tu poziciju, penjanje je bilo dugo i naporno, na trenutke sizifovsko, no Aleksandr je znao biti u pravo vrijeme na pravom mjestu s pravim ljudima. Činio je i primao brojne usluge i bio je odlično umrežen, kako u velikoj birokratskoj mreži te međunarodne policijske organizacije tako i u velikoj i turbulentnoj zajednici ruskih moćnika svih vrsta. Mnogi od njih su mu se gadili zbog načina na koji su postali bogati i moćni, ali bio je dovoljno pametan da to ne pokaže. 

U taj bazen krvoločnih morskih pasa tu i tamo bi uplivao i poneki golemi kit, miroljubiv ali golem, dovoljno golem mu se ovi krvoloci sklanjaju s puta. Takve kitove je Aleksandr osobito cijenio jer su bili rijetki i dragocjeni pa je s njima bio osobito dobar. Jedan od njih ga je upravo nazvao.

- Za pola sata, staro mjesto – izgovorio je dubok muški glas. Aleksandr je bez riječi završio poziv i pozvonio svom asistentu.

- Moram izaći, očisti mi dan, za sutra ću ti javiti – izgovarao je dok je usput u džepove ubacivao mobitel, ključ od auta i oružje.

- Idete sami? – pitao ga je šokirani mladić.

- Da, dečko, dovoljno sam odrastao da se smijem kretati sam ovim svijetom.

- Ali, ali... vi ste...

- Šta si se uzmucao? Idem sam i točka. A sad briši obaviti šta sam ti rekao – Aleksandr je odsječno izgovarao dok je izlazio iz ureda pa iz goleme zgrade kojom je vladao posljednjih godina. Putem su ga pozdravljali samo kratkim klimanjem glave, s dubokim poštovanjem i sa strahom od velikog strogog šefa. Osjećao je njihove poglede na leđima dok je jurio van, znatiželja ih je pokrenula da se okrenu za njim jer šef nekamo ide sam i očito jako žuri. Zgledali su se, svjesni da se nešto posebno događa, ali su znali da nikad neće doznati što ako to veliki šef ne želi.

Za manje od pola sata bio je na starom mjestu. Većina bi potpuno pogrešno pomislila da se jedan od najmoćnijih i jedan od najbogatijih ljudi u zemlji sastaju na nekom mjestu namijenjenom za sastajanje moćnih i bogatih. Ali ovi nisu htjeli biti viđeni, pa su se sastajali u maloj, neuglednoj krčmi na periferiji grada, u običnom radničkom kvartu, okupljalištu umornih radnika i dokonih penzionera. S jednom velikom prednošću: vlasnik i njegova obitelj, koji su držali krčmu „Kod Šarova", nazvanu po legendarnom psu Šarovu, dobro su znali vrijednost diskrecije. Od njih nitko nikada ne bi mogao doznati da su baš oni povremeni domaćini ovoj dvojici. Imali su jake motive za to.

Mlađi muškarac je samo klimnuo glavom starijemu dok se uvlačio u tijesan separe s davno tapeciranim klupama čija se smeđa tkanina na mjestima sjajila od trenja nebrojenih stražnjica koje su se godinama gnjezdile po njima. Dva piva su već bila na stolu, no niti jedan nije na to pretjerano obraćao pažnju.

Stariji muškarac bio je obučen u neke jeftine traperice, majicu iz kineskog dućana i običnu najlonsku jaknu. Mlađi je imao slične traperice i majicu, samo je umjesto jakne nosio sako, onaj s okruglim zakrpama na laktovima. Svoje ofucane šilterice odložili su na ofucane klupe separea. Izgledali su kao dva obična Rusa koji se s malim plaćama probijaju kroz život i povremeno si ga uljepšaju odlaskom u krčmu na pivo. Izgledali su kao ljudi iz okruženja.

- Slušam – stariji je progovorio prigušenim glasom.

- Sonja je kidnapirana – u glasu mlađega čuo se očaj.

- Nazar?

- Da. I sad mi je dosta. Moram to riješiti jednom zauvijek.

- Dobro. Što ja mogu učiniti?

- Trebaju mi tvoji resursi. Moram otkriti točnu lokaciju prije nego mi je on dojavi. Moram biti brži od njega.

Stariji je potegnuo gutljaj ravno iz boce i odmjerio mlađega.