Koncern 4: Nestao 🔚

4. Ima ženu?

Limuzina ju je uvezla kroz visoku kapiju u prostrano dvorište, okruženo visokim zidom, i zaustavila se ispred golemih vrata koja su čuvala dva grmalja. Sonja se zadovoljno smiješila, njušila je luksuz koji je čeka. Ostala je sjediti u autu jer joj je netko trebao otvoriti vrata kao pravoj dami, no vozač ju je samo gledao u retrovizoru.

- Ideš?

Ošinula ga je pogledom.

Vozač ju je i dalje gledao, ali se nije pomaknuo.

- No, ideš? – pitao je opet, sad već pomalo ljutit.

- Vrata – prezirno ga je odmjerila.

- Možeš ih i sama otvoriti, samo primiš onu tamo kvaku i povučeš. Nije teško – narugao joj se.

- Ovo je nedopustivo. Prijavit ću te gazdi.

- Slobodno – nacerio se.

Sonja je uzdahnula, još ga jednom prezirno pogledala i otvorila si vrata. Neće mu ovo proći samo tako, ta sirovina se mora naučiti ponašati prema damama. Odlučno je zakoračila prema ulazu u golemu kuću, kratko odmjerila grmalje na vratima i rekla, još uvijek uzdignute glave i prkosno isturene brade: - Očekuju me.

Umjesto da pokažu poštovanje i oni su joj se posprdno nasmiješili, a onaj plavi je tri puta kucnuo na vrata koja su se odmah otvorila.

- Dobro je da bar netko ima kulture – promrmljala je i hrabro zakoračila u unutrašnjost. Licem joj se razlio osmijeh kad je ugledala sav onaj mramor i kristal i reljef na stropu i... Čvrsta šaka ju je grubo zgrabila za nadlakticu.

- Hej – uzviknula je ljutito i pokušala trgnuti ruku, no stisak nije popuštao.

- Hodaj ravno – naredio je duboki muški glas. Sonja se još jednom pokušala otrgnuti, ali je shvatila da je to uzalud i da će tako samo zaraditi masnice. Krenula je kamo ju je usmjeravao i pri tome gunđala i prijetila. – Gazda će čuti o tome, o kako će čuti o tome. Grubijan!

Ubrzo se našla u polumračnoj sobi, raskošno opremljenoj golemim izrezbarenim radnim stolom, ogromnim radnim stolcem u smeđoj koži i mesingu, stilskim foteljama i stolićima te visokim ormarima od mahagonija i stakla u kojima su bili tomovi i tomovi knjiga. Sve je to Sonja registrirala jednim brzim pogledom, znala je prepoznati luksuz jer je i sama odrasla u njemu. Opet se nasmiješila, to je njen svijet.

- Vidi, vidi, ptičica je sletjela ravno u kavez – podrugljivi glas došao je iz radnog stolca okrenutog prema prozoru, nije vidjela čovjeka u njemu jer je naslon bio visok. Smiješak joj je zamro na usnama.

- Kakve su ovo igre? I kakav je ovo doček?

- Oh, madam, oprostite zbog dočeka, danas je teško naći dobro osoblje – rugao joj se taj glas dok se stolac polako okretao.

- Kako to razgovarate sa mnom? Tko ste vi uopće?

- Ispričavam se, nisam se još predstavio – progovorio je muškarac dok je ustajao i obilazio stol. Imao je crno odijelo, kratke noge i ruke, sav je bio nekako zbijen, izgledao je kao neki propali rvač.

- Nazar Čugunkin, gospođice Kamenev. Napokon ste moja gošća – cerio se dok joj je prilazio i stao na pola metra ispred nje. Sonja je progutala knedlu.

- Drago mi je – glas joj je lagano zadrhtao.

- Siguran sam da je – Nazar se i dalje cerio.

- Dobro došli. Bit ćete moja gošća neko vrijeme. Netko će vas otpratiti u vašu sobu. Sutra ćemo razgovarati – Nazar se vratio do radnog stola i pritisnuo jednu tipku, a vrata su se istog trena otvorila.