Koncern 4: Nestao 🔚

13. Prevareni

- Dušo, gdje si? – majčin glas probio se kroz slušalicu Dorinog mobitela. Bio je prigušen i sa šumovima, očito je nešto ometalo prijem. Pa da, svi ovi aparati u Levovoj sobi. Ovdje ne bi uopće ni smjela telefonirati, no na to je zaboravila, automatski se javila.

- Kod prijateljice, rekla sam ti već.

- Naravno da jesi – Lucija se nasmijala drhtaju u glasu svoje kćeri dok je izgovarala ovu laž. Poznavala je svoju djecu u dušu, ta bila je s njima svaki dan dok su odrastali, nikad ih nije prepuštala dadiljama kao druge bogate žene iz njihovoga kruga. Bila je s njima i kad su odrasli, ne izravno i ne svaki dan, ali uvijek je bila tu negdje, pazila izdaleka i promatrala.

- Mamaaaa – Dora je zavapila. - Nego, jesi me nešto trebala?

- Jesam. Javi se onom Davidu, sad mi već ide jako na živce. Svaki dan dolazi i traži te.

Dora se namrštila. David! Uopće se nije sjetila tog lika od one večeri kad se onesvijestila. Jedan pogled na Leva izbrisao joj je iz glave sva druženja s Davidom. Sad joj je bilo drago što se s njim samo neobavezno zabavljala, što nisu stigli do seksa...

- Zašto me traži?

- To ja ne znam, ti ćeš valjda znati. Samo mu se javi, postao mi je jako naporan.

- Mama, nemam se sad volje raspravljati s Davidom, daj mu reci da sam morala otputovati i da ću se javiti kad se vratim.

- Ali Dora...

- Mamaaa pliz pliz pliiiiz.

Čula je duboki uzdah.

- Dobro, reći ću mu. Pa kako ti je prijateljica?

- Bolesna je, ostat ću s njom dok ne ozdravi.

- Aha, a šta joj je?

- Pa ovaj... noga – Dora se spetljala. - Uganula je nogu.

- Sirota djevojka. Dobro, dušo, neću te više zadržavati. Pozdravi prijateljicu – Lucija je htjela skratiti ovaj glupi razgovor da se njezina kćer više ne zapetljava. Dora nikad nije znala lagati. Nije joj to nikad ni trebalo, uvijek su si sve govorile... Dobro, osim jednom, onda poslije Pariza. Lucija je priču doznala tek nedavno, i to drugim kanalima. Slutila je gdje joj je sada kćer, a Tomislav će joj potvrditi.

- Hoću mama. Volim te, bok – stisnula je crvenu ikonicu i odahnula.

Lev ju je zabavljeno proučavao iz kreveta. Probudio se prije nekoliko sati i oporavljao nevjerojatnom brzinom. Boja mu se počela vraćati u lice, usne više nisu bile onako sive i beživotne, a glas mu je zvučao gotovo normalno.

- Ne govorim tvoj jezik, ali sam razumio „mama", „David" i „pliz". Šta je?

Uzdahnula je, počešala se po glavi, sjela na krevet i pokušala djelovati opušteno.

- Ma – odmahnula je rukom – ništa bitno. Mama pita kako sam.

- Užasno loše lažeš.

- Ja? – stavila je ruku na srce i zgranuto ga pogledala, dok joj je u očima titrao osmijeh. – Jesi ti to mene optužio za laganje?

Smiješio se i klimnuo.

- Ja sam uvrijeđena – nastavljala je zezanciju, u nadi da će ga odvratiti od ispitivanja. Ha! Lev odustati? Nikada.

- Reci, mogu pomoći?

- Pa čuj, obzirom na to da ležiš u bolnici, na poluintenzivnoj, da si sav u zavojima i nakićen cjevčicama pa izgledaš kao kiborg i da si još prije nekoliko sati bio na operaciji, da, svakako možeš pomoći. Moraš nekoga premlatiti za mene. Ajde ustaj – cerila se.