Koncern 4: Nestao 🔚

7. Ujak Aleksandr

Aleksandr je čvrsto stiskao u zagrljaju svoju nećakinju. Kad mu je rekla da treba pomoć, presjeklo ga je. Mislio je da su je pronašli i malo je falilo da odmah pošalje ekipu na njezinu adresu. Laknulo mu je kad je rekla da nisu oni, ali je svejedno dojurio još prerušen, ravno sa sastanka s Levom. Preko Oleninog ramena ugledao je djevojku u crnom, s ljubičastom kosom, kako ga znatiželjno proučava.

- Djadja, ovo je Dora – Olena se izmaknula da se mogu upoznati. Aleksandrovo se lice razvuklo u najsrdačniji osmijeh koji je Dora ikad vidjela, a jake ruke su se raširile pozivajući je.

- Ti si, dakle, ta Dora! – uzviknuo je i privukao je u medvjeđi zagrljaj. Dora je zbunjeno zatreptala.

- Oprostite...

- Ja sam Aleksandr, Olenin ujak.

- Drago mi je – promrmljala je uzmičući prema fotelji u boravku. Nije navikla na ovakve prisne zagrljaje, posebno s nepoznatim ljudima.

- Prije nego što počnemo, moram ti se zahvaliti za sve što si učinila za Olenu.

Dora je pocrvenila, a Aleksandr nastavio: - Bit ću ti zauvijek zahvalan i moraš znati da možeš tražiti od mene šta god hoćeš. Ako mogu, učinit ću ti.

- Možeš odmah – ubacila se Olena dok su sjedali na trosjed preko puta još zbunjene Dore. Kako joj ovaj čovjek može pomoći, pitala se dok je diskretno proučavala njegove ofucane traperice, izblijedjelu majicu i tu jeftinu jaknu. On je očito neki potplaćeni radnik, možda kakav trgovac, a njoj treba netko s više veza i utjecaja. Aleksandru nije promaknuo Dorin pogled i izraz lica.

- Vidim da me pažljivo proučavaš i misliš si: kako mi ovaj jadnik može pomoći?

Dora se uzmucala: - Ma ne, nije baš...

Aleksandr se nasmijao. – O da, baš to misliš, ali razumijem te, i ja bih isto mislio da se upoznam ovakvog – nastavio se smijati.

- Stvarno, djadja, zašto ovako izgledaš?

- Posao, Olena, posao – okrenuo se prema nećakinji i namignuo joj.

- A sad, Dora, kako ti mogu pomoći?

- Ovaj, tražim nekoga – Dori je sve ovo još uvijek bilo čudno.

- Onda si na pravoj adresi. Koga tražiš?

- Jednog starog prijatelja s kojim...

- ...sam upravo popio pivu – Aleksandr je završio njezinu rečenicu. Više se nije smiješio. Sad je bio namršten, a Dora je gledala u njega otvorenih usta.

- Dora, znam okvirno priču, znam da mu ne želiš zlo, ali ne smiješ ga tražiti. Ne sad. Najbolje bi bilo da se vratiš kući – Aleksandr je bio jasan i strog. Potpuno je izgubio ono ležerno držanje dobrog ujaka, opet je bio veliki šef.

- Ali zašto? Gdje je? Zašto je nestao? Svi ga traže i... – bila je zbunjena.

- Događa se svašta i ne trebaju nam dodatne brige.

- Znači, ja sam briga? – narogušila se.

- U ovom trenutku da. Žao mi je što tako grubo zvuči, ali to je najbolje za sve. Vrati se kući, reći ću mu da si ga tražila. I cure, pazite se – veliki šef je samo kratko pogledao svoju nećakinju, vratio na glavu onu groznu šiltericu i izašao iz stana. Dvije djevojke su se nekoliko trenutaka zbunjeno gledale. Dora je prva progovorila: - Olena, tko je on?

- Šef našeg Interpola.

- Misliš, kao ruskog? Cijele Rusije?

- Da.