Koncern 4: Nestao 🔚

3. Ljubav u bojama

Napokon se ukazala ona kuvertica! Sonja je sa strepnjom otvorila mail.

„Večeras u 10 iza Magnita".

Prvi put nakon nekoliko mjeseci od srca se, onako iskreno, nasmijala. Dakle, od večeras će sve biti drugačije. Večeras nestaje iz ove nedođije, večeras opet postaje ona stara, večeras će im pokazati da nju nitko ne može zaustaviti, zarobiti i promijeniti, pa makar to bio i vlastiti brat. Od večeras me se čuvajte! Poskakujući i pjevušeći krenula je u kuhinju gdje je ona namrgođena Olga miješala povrće za još jedan šči koji joj je već na uši izlazio van. Jela ga je samo zato što je morala nešto jesti, a ničeg drugog nije bilo. Od onih 500 dolara koliko joj je Lev mjesečno davao za život nije se moglo bog zna šta kupiti, nije se moglo dobro jesti, nije se moglo dobro obući... Ali, sad je tome kraj.

Olga ju je ošinula pogledom, začuđena promjenom koja se vidjela na Sonjinom licu. To više nije bilo namršteno lice povrijeđene djevojčice, to je bilo lice koje je isijavalo srećom. Nije mogla dokučiti šta se dogodilo. Možda joj se brat javio?

- Šta si vesela? Lev dolazi? – pokušala je nagađati.

- Ne, otkud ti to? – Sonja je odmahnula glavom.

- Vidim da si vesela zbog nečega, pa sam pomislila...

- Nemaš ti šta misliti, ti si tu da mi kuhaš, pereš i paziš na mene, a zauzvrat imaš gdje živjeti – vratila se ona nadmena Sonja.

Olga je teško uzdahnula i nastavila miješati po loncu. Nije ona bila siromašna, naprotiv, ali su tu priču prodali Sonji, a Olga se, užasno usamljena nakon što joj je muž umro, pristala brinuti o razmaženoj klinki. Mislila je da je i to bolje od sjedenja u praznoj kući prepunoj uspomena. Sto puta se pokajala zbog toga, ali sad nije mogla natrag. Nije mogla razočarati onog mladića koji se toliko godina tako žestoko borio da održi posao, da spasi obitelj, da odgoji tu balavicu... Izdržat će još neko vrijeme.

U pola deset navečer prozor na Sonjinoj spavaćoj sobi se tiho otvorio, a jedna mršava prilika, obučena u crno, kliznula je kroz njega i potrčala prema centru mjesta. Iza Magnita nije bilo nikoga. Drhtala je od hladnoće dok je čekala da se netko pojavi, a drhtala je i od straha da se nitko neće pojaviti i da je sve ono bila samo nečija neslana šala. No, točno u deset asfaltnim putem rezerviranim za dostavna vozila tiho je dobrujala limuzina i jednom bljesnula dugim svjetlima, a Sonja je potrčala prema autu i bacila se na zadnje sjedište. Nije uopće pogledala tko je unutra.

- Vozi – dobacila je silueti za volanom.

Limuzina je odjezdila u noć. Putnica na zadnjem sjedištu se naslonila na kožno sjedište i punim plućima udahnula luksuz koji joj je toliko nedostajao. Njen domaćin, koji ju je čekao dvjestotinjak kilometara dalje, veselo je protrljao dlanove i natočio si još jednu votku. Plijen stiže.

***

Pariz, 6 godina ranije

Studentski apartmančić na Montmartreu ispunili su njihovi uzdasi dok su ruke i usne mapirale svaki centimetar onog drugog, jednako uzbuđenog i oznojenog tijela, da ga zauvijek upamte i obilježe. Utiskivali su jedno u drugo svoje misli, svoje osjećaje, svoju strast i svoju ljubav. Bila je to luda ljubav između dvoje ljudi koji su se tek nedavno sreli, a osjećali su kao da se znaju kroz stoljeća. One večeri kad ju je upoznao u galeriji čekao ju je da zatvori, krenuli su u šetnju i spontano došli do njezinog apartmana. Zajedno su ušli, kao da tako rade već godinama. Pili su vino, pričali, ljubili se, ljubili se, ljubili... i otad se nisu razdvajali. Ona je uzela kratki odmor, on je markirao s predavanja, ionako je bio pri kraju s oba fakulteta, a diplomiranje je za njega bilo samo formalnost. Ionako zadnja dva tjedna nije mislio na faks, misli mu je potpuno okupirala ta mala slikarica medene kose, bistrih plavih očiju i nevjerojatno glatke kože koju nije mogao prestati maziti i ljubiti. Da se njega pitalo, vječno bi ostali ovdje, u ovom apartmančiću, goli i zadihani.