Koncern 4: Nestao 🔚

21. Razočarana sam

Dora se već treći dan nije micala iz radne sobe u vili, u koju se zatvorila s arhitektom Morretijem. Bio je to ugodan tip u četrdesetima, vrlo uspješan, štoviše jedan od najboljih dalmatinskih arhitekata, koji je bio presretan kad su mu ponudili tako zahtjevan projekt. S ovim će sto posto biti u najužoj konkurenciji za neku važnu nagradu, objavit će ga u prestižnim časopisima i onda mu je samo nebo granica. Već je zamišljao kako otvara ured u Beču, pa podružnicu u Parizu...

- Jeste li za pauzu? Imam dojam da me ne slušate – Dora je podigla pogled sa svojih skica.

- Ne, ne, ne treba, malo sam se zamislio. Oprostite, nastavite.

- Dakle, ovo je naša kuća, ovdje – pokazala mu je na nisku prizemnicu okruženu šumicom – ovdje su bungalovi, a ovo je škola...

- Škola?

- Da, organizirat ću ljetnu likovnu akademiju za klince.

- Klince?

- Vama stvarno treba pauza. Uopće me niste slušali.

- Oprostite – spustio je pogled. – Dajte mi deset minuta, idem prošetati.

Samo je klimnula i nastavila skicirati. Otkad si je u glavi posložila što će i kako raditi na Cvrčku, nije mirovala. Sad je Lev nju opominjao da mora malo usporiti i stalno ju je podsjećao da je trudna, ali nije si mogla pomoći. Osjećala se dobro, a kako je trbuščić rastao, žurila je da sve dogovori i posloži prije poroda.

Moretti se vratio.

- Ispričavam se još jednom. Možemo nastaviti.

- Dakle, vidjeli ste skice. Hoću da sve bude uklopljeno u okoliš, materijali su kamen i drvo. Bungalovi će biti svaki za po šestero djece, trebaju imati dvije sobe sa po tri kreveta ili tri sa dva, to odlučite sami, kupaonicu i terasu. Nekako ih smjestite u polukrug da svi gledaju na ovaj centralni dio gdje će biti školica. Da, i sve mora biti energetski samodostatno. Izračunajte jesu li nam dovoljni solarni kolektori ili nam trebaju i agregati.

- A voda?

- Mislim da ima vode na otoku, provjerite, ako nema dovozit ćemo brodom.

- A ovo tu je?

Zakolutala je očima: - Helidrom. Moj suprug inzistira.

- Razumijem. Dajte mi mjesec dana da moj tim i ja napravimo preliminarni projekt pa se onda opet vidimo. Moram se sad spakirati, sutra idem kući.

- Naravno. Očekujem vas na večeri.

Kad je izašao, uzdahnula je. Malo joj je išao na živce kad je izgubio koncentraciju, ali bože moj, nitko nije savršen. Vidjela mu je u očima koliko je polaskan što su ga izabrali za ovaj posao i znala je što mu to može značiti za karijeru. Pa dobro, Moretti, dokaži se, pomislila je i počela prikupljati nacrte. Taman ih je posložila kad joj je zazvonio mobitel.

- Hej, Lena.

- Olena! Šta je tako teško izgovoriti još jedno slovo?

- Nije, ali obožavam kad se ljutiš – Dora se cerila.

- Podsjećam te da se sutra moraš nacrtati ovdje u Zakladi, imamo službeno otvorenje i treba ispotpisivati brdo papira. Dosta si se družila s onim arhitektom.

- Okej, okej, doći ću. Dođeš nam na večeru? Arhitekta sutra odlazi.

- Nemam vremena, ja radim ozbiljan posao – Olena je nastojala zvučati ljutito, ali joj to baš nije uspjevalo. U stvari je bila presretna poslom koji su joj dali i brzinom kojom se sve odvijalo. Jedino što joj je išlo silno na živce bili su nezasitni mediji koji su joj sada pratili svaki korak. Fućkalo se njima za zakladu, pa i za samu Olenu, to im je samo bila izlika da pokušaju uloviti neki novi detalj o najtiražnijem ruskom paru - prebogati tajkun i otkačena umjetnica iz neke tamo Hrvatske prodavali su svaki broj i vabili stotine tisuća klikova. A kako je Olena bila bliska tom paru, tako su lovili i nju, u nadi da će iz nje izvući neku pikanteriju.