Koncern 4: Nestao 🔚

9. Spletka

Dora se vratila društvu koje je bilo neobično tiho, samo su pognutih glava vukli vilice po tanjurima. No, zato je od susjednog stola dopirala iritantna buka, koju je stvarala napirlitana plavuša s koje su vrištali brendovi. Svojim visokim glasom nešto je pričala ozbiljnom šutljivom tipu s kojim je bila u društvu dok je povremeno prelazila prstima preko njegove ležerno položene šake. On je uglavnom šutio, tu i tamo klimnuo glavom i očito pažljivo slušao njezino nagovaranje na nešto.

- Društvo, što ste tako tihi? – Dora je pokušala započeti razgovor nadajući se da je nitko neće pitati gdje je bila toliko dugo.

- Večeramo, kao što vidiš – Danijel je tiho izgovorio stisnutih usana, dok joj se Tara lagano nasmiješila i namignula joj. Najčudnija je bila Olena: glava lagano pognuta nad stolom, vilicu na koju je zaboden komadić mesa drži nepomično iznad tanjura, lice mirno i koncentrirano, izgledala je kao zamrznuta u vremenu... Dora je zaustila da je dozove, no Tara joj je jedva primjetno odmahnula glavom i očima pokazala na susjedni stol.

Tek je sada pažljivije odmjerila tu glasnu plavušu, odmjerivši je od prenašminkane face do kičastih zlatnih štikli. Slegnula je ramenima jer na ovoj nije bilo ništa zanimljivo, bila je tipična pripadnica novih ruskih bogataša kakve je viđala po internetu. I ostala bi joj tako nezanimljiva da u jednom trenutku šutljivi tip nije izgovorio dubokim glasom: - Mem Kamenev...

Dori je zašumilo u ušima, dalje nije čula ništa. To je dakle njegova žena. Žena! Ona s kojom je u braku. Ona zbog koje je njihova sreća ostala zakopana u uspomenama. Ona zbog koje već godinama ima teške snove. Došlo joj je da je ispljuska, počupa joj te nalakirane ekstenzije i ove neukusne štikle joj nabije u dupe. Došlo joj je svašta i zinula je da im nešto kaže.

- Tiho budi – Tara je procijedila fiksirajući je pogledom.

- Zašto?

- Slušamo – pokazala je glavom prema Oleni koja je baš u tom trenutku podigla glavu i zabrinuto se zagledala u Taru i Danijela.

- Šta je? – Danijel je tiho upitao.

- Spremaju nekakvu zamku – Olena je također prošaptala.

- Jesi čula bar neke detalje?

Olena je klimnula.

- Cure, dovršite večeru i idemo odavde. Samo smireno – u Tari je proradila tajna agentica. Počela se brzo došaptavati s Danijelom. Nakon nekoliko razmijenjenih rečenica on je teatralno izvadio mobitel, namršteno pogledao ekran i prislonio mob na uho.

- Dobro, vraćamo se čim organiziramo let – izgovorio je na engleskom, ponešto preglasno da bi ga čuli ovi za susjednim stolom. Računao je da Rusi razumiju engleski, barem ovi koji jedu po tako skupim restoranima. Nije imao pojma znaju li ovi tko je on, ali postojala je velika mogućnost da ga prepoznaju. Ta na onom potpisivanju ugovora s Levom naslikavali su ih bezbrojni novinari, a njihove su fotke objavljene po svim medijima.

I bio je u pravu. Kad su ustajali od stola, plavuša ga je odmjerila od glave do pete i zavodljivo se nasmiješila. Klimnula mu je, a Danijel je odglumio da je zaintrigiran.

- Oprostite, poznajemo li se? – pitao je na engleskom.

- Ne osobno, ali to možemo brzo promijeniti – bila je sva slatka i fina dok se smiješila i pružala mu ruku s nekoliko velikih skupih prstenova, a na zglobu su joj blještale tri dijamantske narukvice.

- Ja sam Alina Kamenev, supruga vašeg poslovnog partnera.

- Drago mi je, gospođo Kamenev. Kako vam je suprug?

- Oh, u poslu, kao i obično – nehajno je odmahnula rukom.

- Pozdravite ga kad ga vidite.

- Zar se nećete vi vidjeti s njim? – nadala se da će nešto otkriti, Lev je nestao kao da je u zemlju propao i nitko nije znao gdje je.