Koncern 4: Nestao 🔚

11. Nema savršenog plana

Pola sata prije slijetanja Lev se presvukao u obično konfekcijsko odijelo i nalijepio si bradu, a prije izlaska iz aviona nabio je šešir nisko na čelo. Vani su ga čekala dvojica također u običnim odijelima, izgledali su kao namještenici neke kompanije koji na aerodromu dočekuju kolegu iz druge kompanije. Siva Toyota Corolla brzo je krenula s aerodroma na mjesto susreta, a putnik na zadnjem sjedištu žustro je skidao svoju masku i psovao ispod glasa jer mu je ljepilo ostalo na bradi.

Agent s prednjeg sjedišta se okrenuo: - Mogli ste proći i samo sa šeširom.

- Nisam – Lev mu je odbrusio pomislivši kako ovaj tip baš i nije osobito pametan, vječno će ostati agent za dočeke i pratnju. Znao je i on da je kamuflažu koristio samo nekoliko minuta, ali bilo je nužno. Mogao ga je prepoznati netko od osoblja aerodroma, odmah bi dojavili medijima ili prilijepili na društvene mreže pa bi se odjednom novinari počeli okupljati i pitati kojeg vraga veliki šef velike korporacije radi kod njih. A pažnja javnosti je zadnje što mu sada treba. Uostalom, kad obavi ono što mora obaviti, najvažniji će biti „dokazi" da je on baš u to vrijeme bio na posve drugom mjestu.

I za to se pobrinuo Aleksandr. Teško su našli agenta koji mu je fizički dovoljno sličan da uz dobru predstavu može proći kao Lev, ali uspjeli su. Hvala bogu, Rusi su nacija s dovoljno velikih muškaraca. Nasmiješio se kad je prelijetao biznis vijesti.

„Lev Kamenev, vlasnik i glavni direktor KamCorpa, već drugi dan u sjedištu svoje kompanije u Moskvi pregovara s predstavnicima Haller-Mayer koncerna. Obje kompanije su nam potvrdile da njihovi timovi ugovoraju detalje nedavno potpisanog partnerstva i oštro su demantirale tvrdnje da je partnerstvo pred raskidom".

Vijest o mogućem raskidu ugovora sami su plasirali kao ekskluzivu da bi privukli novinare i skrenuli im pažnju s pravih akcija.

Dobro, alibi je sređen. Sada ide raskomadati onog gada.

Stigli su do ruba šume, nadomak Nazarovog skrovišta, gdje ih je spremno čekala grupa agenata potpuno opremljenih za borbu. Izgledali su kao vojnici budućnosti u svojim uniformama, sa AK-12 u rukama i nakrcani opremom pričvršćenom na svoja nabildana tijela. Ovo su bili oni specijalni tipovi, specijalno obučeni i specijalno opremljeni, oni za čije je postojanje znalo malo ljudi, a i oni koji su znali pravili su se da ne znaju, nije bilo zdravo pričati okolo o tome. Neobuzdani jezici redovito bi završili u nekoj pustoši na najbjednijem mogućem poslu, a šefovi bi se pobrinuli da svi doznaju za njihovu sudbinu.

- Gospodin Kamenev? – progovorio je mišićavi tip srednjih godina u maskirnoj uniformi, kratke crne kose i s tragovima mongolskog porijekla u crtama svog lica, koji se izdvojio iz grupe.

- Da, ja sam. Vi ste?

- Crni. Idemo na brifing.

Lev je pogledao na sat.

- Dobro, imamo još sat i pol. Koliko je odavde do brloga?

- Deset minuta nama trkom kroz šumu, isto koliko i vama autom, okolnom cestom.

- Tko glumi mojeg vozača?

- Sergej. Zna posao – Crni je kratko odgovorio.

- Novac? – Crni je pitao preko ramena dok su ulazili u parkirani kombi, nakrcan elektronikom.

- Tu je – Lev je podigao aktovku.

- Predajte to Miši – Crni je glavom trznuo prema osobi iza Levovih leđa. Ovaj se mehanički okrenuo i pružio torbu u visini svog torza, očekujući jednog od onih nabildanih tipova koji su ga dočekali. No, u tom vidnom polju nije bilo nikoga. Tridesetak centimetara niže smiješila mu se plavuša okruglog lica, s dvije duge pletenice koje su završavale rozim mašnicama. Izgledala je kao da još ide u školu.