Koncern 4: Nestao 🔚

14. Kazna za Alinu

Kap!
Kap!
Kap!
Kap!
Kap!
Kap!

I niti jednog drugog zvuka. U potpunom mraku ove podrumske mučionice mlada žena je sjedila u uglu, zgrčena na golom betonu i drhtala od hladnoće. Imala je na sebi samo tanku haljinicu, bila je bosa, gladna i žedna. Voda je bila tako blizu, tako blizu, ali nije mogla do nje. Lanac oko noge bio je dug taman toliko da dođe nadomak onih kapi koje su joj kljucale po mozgu. I zakvačen taman toliko visoko na zidu da ona ne može dosegnuti.

Kap!
Kap!
Kap!

Nije imala pojma koliko je prošlo sati ili možda dana otkad je ovdje, u potpunom mraku i u potpunoj tišini osim tog prokletog kapanja, samo je znala da će poludjeti ako se ovo uskoro ne završi. Kad je jedva pobjegla iz bolnice nakon onog neuspjeha bila je svjesna da će je otac kazniti, ali ovako okrutnu kaznu nije mogla zamisliti. Okrutnije bi bilo samo da je ubije, kako se inače rješavao svih koji ga naljute. A ona ga je naljutila, ovoga puta ga je stvarno naljutila. Prokleti agent, baš je u onom trenutku morao uletjeti u sobu. Da je došao samo dvije minute kasnije...

Kap!
Kap!
Kap!
Kap!
Kap!

***

Yesss! Jesmo te!

Aleksandr je veselo podigao ruke i licem razvukao široki osmijeh. Bio je sretan, trebalo im je samo pola dana da otkriju sklonište Soboleva. Točnije, znali su oni za sva njegova skloništa, već dugo to za njih nije bila tajna, ali nisu znali u kojem je trenutno, a nisu mogli riskirati da upadnu i ne nađu niti njega niti kćer jer bi ih to odmah alarmiralo pa bi pobjegli tko zna gdje. Znao je da Sobolev zna da mu traže kćer, ali još nije znao da je i on meta. No, uskoro će doznati.

Locirali su ga – nitko nije vidio njega osobno, ali u toj tvrđavi u okolici Pskova bilo je najživlje, auti su dolazili i odlazili, neki ljudi su se motali oko kuće, čuvari su bili u punom pogonu. Dakle, veliki šef je tamo. Misli da je lukav. Šumsko područje, u blizini Estonske granice, pa ako treba lako će pobjeći. Ha, kako da ne!

Aleksandr se bacio na organiziranje akcije sa svojim specijalnim odredom, onim koji ne postoji, a koji je tako brzo i efikasno riješio Nazarova. Odlučili su da lokalnoj policiji neće dojaviti ništa, sigurno je i netko od njih potkupljen. Brzo su se spremili i brzo stigli, tih 750 kilometara od Moskve je Levov brzi Gulfstream učas preletio. Tako je, uzeli su avion privatne kompanije samo da bi što manje ljudi znalo kamo idu. Dovoljno je da samo jedan izbrblja. Svoj avion poslali su na potpuno drugu lokaciju. Za svaki slučaj.

Kuću su opkolili u sumrak. Čuvari su bili tamo, u dvorištu je bilo nekoliko automobila, tu i tamo su gorjela svjetla. Doduše, nisu vidjeli sjene kako se miču po sobama, ali to im nije bilo neobično. Vjerojatno miruju. Upali su nešto prije ponoći, brzo i efikasno svladavši čuvare, bez ispaljenog metka. Raštrkali su se po kući koja je bila prazna. Crni je ljutito dohvatio mobitel i počeo izvještavati Aleksandra kako je sve bila obmana, da Sobolev nije ovdje niti njegovi ljudi, samo čuvari koji nemaju pojma ni o čemu... kad je čuo glasan poziv negdje odozdo i uzbuđene glasove.

- Izgleda da su nešto ipak našli. Javim se – prekinuo je i strčao se niz stepenice skrivene iza jednog ormara u hodniku, koji je sada bio pomaknut.

- Ovamo – do njega je dopro povik iz najmračnijeg dijela uskog, vlažnog i smrdljivog podzemnog hodnika. Potpuno mračnom prostorijom šarali su snopovi svjetlosti iz lampi njegovih ljudi dok se jedan nije zaustavio u uglu, na... Ljudskoj prilici? Ženi? Crni je trznuo glavom dvojici najbližih koji su se polako približavali spodobi koja se nekontrolirano tresla, a pritom nije ispustila niti glasa. Kad su je pokušali dodirnuti, trznula se tako da je lupila glavom u kameni zid na koji je bila naslonjena, no ni tada se nije oglasila. Jedan je otkvačio rđavi lanac sa zida, a drugi je polako čučnuo pored žene u smrdljivim krpama, umrljanima fekalijama. Kosa joj je visjela u repovima i prekrivala izbezumljeno lice. Kad ju je pokušao dodirnuti, ispustila je strašan neljudski krik i onesvijestila se.