Boli me glava

XVII- Dužnosti, bračne dužnosti

Donna i Thomas vraćali su se kući sa sela. Vožnja je prolazila u potpunoj tišini. Donna je samo gledala kroz prozor i upijala različite nijanse zelene boje koje su uvijek djelovale tako smirujuće. Thomas je vozio i on se činio vrlo zamišljen. S ulaskom u grad Donna je skrenula pogled prema svom mužu. BIo je poprilično neobrijan, ali nikada nije mogao pustiti bradu. Znala je da se nije obrijao sigurno već dva tjedna a imao je takozvanu dvodnevnu bradicu. ZAdnjih godina također se malo opustio. Nije više igrao niti nogomet utorkom i četvrtkom sa starom ekipom i udebljao se. Morala je priznati da joj se čak više sviđa s trbušćićem što nikada nije mogla zamisliti. ZVuči plitko, ali jako joj je bio važno da čovjek drži do sebe i da se bavi sportom. To je oduvijek bilo dio njezinog života i još uvijek je. Thomas se činio vrlo umornim. Čini se da je ostario zadnjih par godina. Nekoliko puta pitala ga je jeli mu prenaporno ići na brod i raditi naporne smjene iako više nije radio toliko naporne fizičke poslove i dalje to nije bio tipičan posao. Rekaoje da obožava to što radio i da on nikad nije bio niti će biti uredski čovjek te da bi ga tek takav način života umorio. Danas je bila njihova večer za izlazak. Bila je to tradicija izaći na lijepi spoje jednom mjesečno. Tako su održavali draž u braku. Donna se jako veselila tom danu. Tada nije bila niti mama Donna, niti poslovna Donna, niti kuharica Donna nego samo supruga Donna. Možda bi bolje bilo rečeno cura Donna. Uvijek se osjećala kao da imaju dvadesetpet i glume ozbiljnost u skupom restoranu.

-Što je bilo Donna? 

Mora da je toliko buljila da je Thomasu postalo sumnjivo.

-Hm. Ma ništa. Samo te gledam ljubi. Sladak si mi.

-Kad sam posto sladak. Uvik sam bio zgodan.

-Što fali slatkom.

-Niš ako si psić ili beba.

Donna se nasmije. - Slatkice moja.

Donna se sjećala kad su započeli ovu svoju tradiciju sa planiranje spojeva. Nije mogla vjerovati da će to zapravo raditi. Vjerovala je da će zauvijek biti ludo zaljubljeni. Znala je, negdje duboko u sebi, da to nije moguće, ali ipak, tada to nije mogla vjerovati. Kada se osvrne na tu ludu zaljubljenost, sada, starija i mudrija shvaća da je njihova veza sada puno snažnija stabilnija i realnija, no ovakav način planiranja spojeva, romantičnih večera, a s time i bračnih dužnosti ubija to nešto. Znala je Donna da kada nešto ne isplanira i ne zapiše u svoj kalendar to i ne ostvari zbog svoj užurbanog rasporeda. Nije mogla vjerovati, ali znala je da bi se to dogodio i s njezinim odnosom sa suprugom. Viđala je već kako se to događalo njezinim prijateljima. Toga ju je bilo i strah.

Spojevi su uvijek tekli jednolično. Restoran i večera. Uobičajene teme bile su zabranjene. Djeca, novac, kućanstvo. Na spoju se priča o njima. U zadnje vrijeme počelo joj se činiti kao da glumi. Željela je ponovo osjetiti onu staru zaljubljenost, i morala je priznati da Thomasov povratak s broda uvelike tomu pomaže, koju je osjetila kad je vidjela Alana.