Boli me glava

XXVIII - Samo večera?

- Nisam sjeo u bilo kakvo vozilo svojevoljno još od nesreće. - Pričao je Alan dok je sjedao u Donnnin auto.

- Vozit ću polako.

Nema auta. Ta je činjenica zvonila Donni u glavi svo vrijeme od kad je rekao da ne može doći. Nije da bi ga pustila da sam vozi nadrogiran lijekovima protiv bolova. Počeli su razgovarati, ali ubrzo ih je prekinuo Leo:

- Jesi ti Alan? - pitanje ih je oboje zateklo.

- Da, bok, ja sam Alan. - Okrenuo se, nasmiješio i pružio ruku dječacima.

- Ja se zovem Leo.

- Ja sam Noa.

Dječaci su imali još puno pitanja za novog prijatelja tako da je Alanov i Donnin razgovor morao pričekati.

- Ja još nisam završila večeru - objašnjavala je Donna dok su ulazili u kuću. - pa se vi malo podružite u boravku. Jeste jako gladni? I Alane ako trebaš leć' slobodno.

- Ma sve u redu, dobro sam.

Donna se posebno potrudila oko stola večeras. Nije uvijek baš znala što treba reći. Zapravo često nije znala što reći. Znala je samo da kad Thomas ima loš dan njena hrana uvijek popravi stvar. Često bi se zavalili zajedno u krevet i samo bili jedno uz drugoga. Nekad je to bolje od razgovora.

Ubrzo su ostali sami za stolom. Alan je pohavlio njezino kuhanje. Od trenutka kada su se prvi put vidjeli, nakon srednja škole, u bolnici prošlo je već dosta vremena. Poznaju se toliko godina. Odrasli su ljudi. Toliko toga se izdogađalo. Toliko toga nisu znali jedno o drugome, a ipak, činilo se kao da nikada ne znaju o čemu razgovarati. Nikada niti jedno, ni drugo nisu bili naročito pričljivi, ali bilo im je grozno što ne mogu razgovarati kao prijatelji. Kao da ne mogu biti opušteni jedno pored drugoga. Nesreća i pristojni odgovori, to su bile jedine teme.

Tako da su i večeras prošli uobičajena pitanja i kratke odgovore iz kojih je Donna naslutila da mu opet treba previti glavu. Razgovor se nastavio u kupaonici uzevši u obzir aktualnosti. 

- Što sad s poslom, stanom? Imaš što ušteđevine?

- A što? Tako je to kod privatnika, lako si zamjenjiv.

- Pa imaš li pravo na neki dio plaće nakon otpuštanja ili?

- Inače da, ali ja sam radio na crno. Ma ne sekiraj se bit će dobro. Nać' ću cimera ili nešto. Gazdarica mi je dobra već sam neko vrijeme kod nje. Reć' ću joj kakva je situacija i nadam se da će shvatit'. U krajnjoj liniji novi stan nije ni to tolki problem.

- Da, ali nećeš joj moć platit još neko vrijeme. Pa ne možeš ić radit' bar još dva mjeseca.

- Ne znam smislit ću nešto.

Po povijanju glave otišli su u dnevni boravak. Donna je načela bocu crnog vina. Samo za sebe.

- Stvarno mi nećeš dati čašu vina? - pitao je Alan ležeći na sofi. - To nije baš dobro gostoprimstvo.

- Piti vino i lijekove zajedno nije dobro bolesništvo.

- Kad smo već kod toga. Imaš koju tabletu ova mi popušta, a jako me boli.

Donna mu je donijela tabletu. Već se bilo poprilično smračilo i sinovi su već odavno spavali. Thomas se, nakon duljeg nagovaranja, ali i potiskivanja boli, dovoljno opustio i legao na garnituru. Već dugo nije toliko dugo bio u uspravnom položaju i nije se osjećao ugodno, tako da je i relativno tvrd jastuk bio pravo olakšanje. Ponestalo je tema za razgovor. Sve je bilo tako neugodno tiho. Čulo se samo kucanje sata.

Odlučili su upaliti televizor koji je malo razbio neugodu. Prebacivali su programe i komentirali zajedno emisije koje gledaju. Donna je natočila već treću čašu vina, a Alanu je tableta počela djelovati. Odjednom se učinilo da je razgovor samo potekao. Sjetili su se dogodovština iz zajedničke prošlosti. Smijali su se. Napokon su se potpuno opustili i uživali u društvu jedno drugoga. Konačno, zaspali su zajedno, jedno pored drugoga stisnuti i pomalo ukočeni.

Donna se probudila usred noći. Kad je shvatila što se događa izvukla se iz Alanovog naručja. Na stoliću su bile tablete. Nedostajalo ih je značajno više nego što je trebalo, ali i u boci vina nedostajalo je previše. Molila je Boga da su samo zaspali jedno na drugom i pokrila ga te otišla u svoju sobu. 

Nije joj se više spavalo. Gledala je u strop. Slušala je zvuk otkucavanja sata. Prošlo je 45 minuta. Odustala je od ideje da će više spavati. Glava joj je bubnjala. Dočekala je budilicu i samo ju ugasila.

Sve se nastavilo kao i inače. Spremila sebe i djecu. Noa je prvi primjetio usnulog Alana na sofi. 

- Mama...

- Psssst... Zaspao je sinoć. 

Donna mu je ostavila poruku na stoliću.

Alan se probudio tri sata nakon njihovog odlaska. Bio je skroz ukočen. Nije znao gdje je. Ajme, opet sam zasp'o kod neke cure. Osjećao je kao da ga neka žica steže, kao da mu netko nožem reže kroz stražnju stranu glave. Tako već skoro dva tjedna. Kad bi popio tabletu još bi mogao normalno funkcionirati, ali inače uništio si je život. Bar mu se tako činilo u ovom trenutku. Ta bol vratila mu je sjećanje. Donna, večera, vino... Zaspao je kod Donne. Bilo mu je strašno neugodno, ali kad bolje razmisli jako lijepo. Fino je jeo, ona mu je previla ranu, zabavili su se, čak ga je i pokrila da se ne prehladi. Nitko se nije brinuo za njega ovako otkad se odsleio živjeti sam, ima od toga već 17 godina. Nije znao koliko je sati. Gdje je ona? Gdje su svi? Srećom, sjetio se da je Thomas otišao. Ne bi bio lijep scenarij da ga nađe ovako.

Primjetio je poruku na stoliću.

Sinoć smo zaspali. Na poslu sam. Uzmi si nešto za pojesti. Osjećaj se ko doma. Dolazimo oko tri. Zovi ako što trebaš.

Sinoć smo zaspali? Znači oboje. Još je nekomu bilo jako lijepo. 

Otišao je do kupaonice. PUtem se izgubio, ali namjerno. Malo je lunjao hodnikom. Sretne obiteljske fotografije, suveniri s putovanja, knjige. Nije mogao da ne pregleda kuću. Tamni drveni podovi, mekani tepisi, velika ogledala, sjajni ormarići. Sve je imalo svoje mjesto i namjenu. I po njegovoj procjeni poprilično visoku cijenu.