Boli me glava

XXVI- Vrlo važno pitanje

Bližio se kraj akademske godine, Thomas i Donna su par već sedam mjeseci...

Znala je da ne žive u istom gradu i da se neće moći toliko često viđati preko ljeta. Već su razgovarali o tome kako će sve funkcionirati. On se ponudio da dođe na more k njoj, ali ona je znala da mu je to financijski nemoguće izvesti. Malo ju je mučilo što joj to još nije rekao, ali pustila je da sve ide svojim tokom. Ona će raditi ono što misli da je pametno, a on neka svoje obavlja kada bude mislio da je potrebno. Zato ga je odlučila nazvati i pitati bi li želio otići kod nje doma da upozna njezine roditelje. Ona je svejedno mislila otići kući vikend poslije ispita. Sve je išlo tako dobro i osjećala je nešto drugačije u vezi s njim.

- Thommy... Imam jednu dobru vijest. Bar ja mislim da je dobra. - nasmijala se.

- Ako je tebi dobra i meni je.

- Ja bi želila da odeš sa mnom doma za dva tjedna, za vikend, da mi upoznaš mamu i tatu. - Toliko puta uvježbavala je ovu rečenicu i nikada nije bilo dovoljno dobro. Možda zato što ogledalao nije moglo dati pozitivan odgovor. NIje mogla vjerovati da će ikada imati tremu od  telefonskog razgovora i to sa svojim pričljivim dečkom s kojim je čak i njoj bilo lako razgovarati. 

- Ajmeee, mislim da imam neki ispit ili nešto, ali... - Thomas nije ovo očekivao. Da želio je upoznati njezine roditelje. Toliko mu je pričala o njima, ali je li to značilo da i on mora upoznatni nju. Znala je da živi samo s majkom, ali nije znala ostatak priče. Još je bio veći problem što je znao da njezini imaju novaca.

- Rekao si da ti je zadnji ispit sljedeći tjedan pa ja sam ti rješavala te zadatke nekakva orijentacija, što ne? Znam da smo računali neke kutove zajedno. - Donna je bila jako razočarana. Nije znala zašto je odbija. Je li uranila s pitanjem? Možda jednostavno nisu na istom mjestu u vezi?

- Ma da toooo... Ma vidit ću, ne znam još... Mislim iš'o bi ja, ali... - Stvarno je to i mislio. Htio je ići upoznati njezinu obitelj, ali kako bi to izgledalo. Osim tipičnog: Što ako im se ne svidim? Donna je jako povezana s obitelji. Gdje će biti za vikend? Ne može doći i već spavati kod njih. 

- Vidi pa mi javi, može. - Prekinula je razgovor. Nije više mogla slušati njegovo izvlačenje. Bila je to neka kombinacija ljutnje i tuge.

- Don... - Thomas ju je taman htio zaustaviti, ali čuo je samo tužni zvuk prekinutog poziva. U tom trenutku shvatio je da je pogriješio. Želio je otići korak dalje s njom. Imao je dobar predosjećaj u vezi Donne. Bilo je jednostavno. Sviđala mu se. U ovom trenutku želio je nekoga za razgovor. Ne prijatelja jer ga ne bi shvatili. Ne majku jer treba muškarca. Trebao je oca. Ne svog jer treba nekog komu vjeruje.

Dva dana je bio potišten. Nije to pokazivao, ali nešto iznutra nije mu davalo mira. Nije imao volje ni za što. Nije učio, ali nije se niti zabavljao. Nije izlazio. Činilo mu se kao da je sve stalo, ali znao je da zapravo vrijeme samo prolazi. Povrijedio je trenutno najvažniju osobu na svijetu. Povrijedio je i sebe. Htio je to ispraviti, ali nije znao kako. Činilo mu se kao da je sve stalo, ali zapravo vrijeme je samo prolazilo. Što je duže čekao, ne radeći ništa, bit će samo gore i gore. Bilo je toliko toga što je trabao raditi, ali znao je s čim mora početi. Zato je odlučio samo učiniti nešto.

Donna i Eva odmarale su se u sobi. Donni je zazvonio mobitel. Thomas. Pustila je da zvoni nekoliko sekundi iako je bila pored mobitela, ali javila se:

- Reci.

- Unatrag se ispričavam za svoj glupi razgovor i još gluplji izgovor.

Donna je samo šutila, znala je da će ga to natjerati da govori dalje.

- Jel' se možemo nać' večeras?

Duboko je udahnula.

- Možemo probat'.

- Osam? Doć' ću po tebe? - U glasu mu se mogla čuti nesigurnost. Činilo se kao da sve ovo izvodi nabrzinu. Kao da ne želi voditi ovaj razgovor.

- Oke.

Prekinula je, bez pozdrava. Nije znala što želi, ali odlučila mu je dati priliku. Dok joj u jednom trenu na pamet nije palo: Što ako prekine sa mnom?

Thomas je kao i uvijek došao točno na vrijeme. Jako je poštovala točnost. Bio je u trenerci. To ju je malo smelo. Mislila je da će ovo biti formalnijeg tipa. Ne da je ona imala išta protiv trenerki, niti je očekivala da će se pojaviti u odijelu, ali... Bar joj je laknulo jer je osjećala da neće prekinuti s njom. Ne bi valjda prekinuo s curom u trenerci, zar ne? Iako... čula je i gorih priča o prekidima.

Predložio je da prošeću. On je započeo temu, prvo o faksu, onda o nekim zajedničkim prijateljima. NIje znala zašto se ponaša kao da je sve najnormalnije jer ona nije smatrala da je, ali pustila ga je da vodi šetnju i razgovor. Jednakost spolova, zar ne? Došli su do kraja osvjetljenog puta i tada je Donna osjetila potrebu da ga prekine. Bilo joj je dosta izbjegavanja istine. 

- Ne želim dalje. Jel' možemo polako nazad?

- Bojiš se?

- Znaš da se uvijek osjećam sigurno uz tebe. Već sam ti nekoliko puta to rekla.

- Znaš da mi je to najdraži kompliment koji sam ikad dobio od tebe, ali prije nego što krenemo nazad... Ne mogu s tobom.

Znala je da se radi o vikendu kod roditelja. Opet je samo šutjela i pustila ga da govori. Htjela je reći da je to već rekao, ali suzdržala se.

- Ne znam što bi ti još rekao i žao mi je jer se osjećam da je ovo netočan odgovor na tvoje pitanje, ali jednostavno... ne mogu.

- Ne, nema točnog i krivog odgovora...

- Htio bi da ipak ostane sve kako je bilo, ali znam da je glupo to samo zahtjevati nakon svega što sam napravio ovih dana. Znam da je bilo gluposti.

- I uvijek će bit'. Da, htjela bi da ideš sa mnom, ali samo mi je drago da nisi prekinuo.

- Ja? S tobom?