Boli me glava

XXV- Odlazak

Thomasa je probudila Donnina budilica. Nije mu to smetalo jer bi brzo ponovno zaspao. Već dugo zvoni, pomislio je. Donna obično odmah gasi budilicu. Bilo ga je strah da ne zakasni pa je rukom prošao po njenoj strani kreveta. Nije je bilo. Valjda se probudila prije i zaboravila ju ugasiti. Ugasio je budilicu i nastavio spavati. Nije više razmišljao o tome.

S druge strane Donna na poslu nije mogla razmišljati. Cijelo joj se vrijeme po glavi vrtio onaj san. Osjećala se istovremeno kao da vara Thomasa, ali i sama prevarena jer joj se to dogodilo. Željela mu je reći, ali nije mogla. Što bi mislio o njoj. NIje imala problem kada zajedno slobodno komentiraju lijepe muškarce i žene. Ali to su nepoznati muškarci i žene. Ovo je drugačije.

Zadnjih deset minuta u uredu nije uopće mogla raditi. Samo je gledala u sat. Vrijeme je tako sporo prolazilo. Kad je napokon sat pokazao dvanaest već je bila spremna. Pozdravila je šefa i ostale kolege i izjurila. 

Poslijednje spremanje prije odlaska prošlo joj je jako brzo. Sjeća se mirisa Thomasovog parfema. Sjeća se da su djeca jela sendviče i da su se svi na brzinu potrpali u Thomasova auto. Dugo su se vozili do zračne luke. Svirala je njihova glazba "za putovanje". Usput su neobavezno čavrljali. Donna je samo htjela da potraje što duže. Kako su se približavali zračnoj luci osjećala je neugodan osjećaj u želudcu. To ju je podsjetilo da nije ništa jela. 

Na parkiralištu je prepoznala automobil Thomasovog kolege. Izašli su, pozdravili se. Ona se i dalje osjećala čudno. Kao da nije htjela da ode, ovog puta više no ikad. Kao da je imala neki čudan, ružan predosjećaj da će se nešto dogoditi. Odlučila je te misli ostaviti po strani. Željela je porazgovarati s Thomasom, nasamo. Znala je da to neće spriječiti da ode, ali činilo se kao ispravna stvar za učiniti. Nije pronalazila načina da ostane sama s njime. Nije baš mogla ostaviti djecu samu u zračnoj luci i odvući muža u wc. Odlučila ga je nazvati čim stigne. Za sada će se ponašati normalno.

Trenutak rastanka. Donna i Thomas uvijek su se rastajali vani. Ispred aerodroma. Unutra je uvijek bilo previše uplakanih mladih parova, majki i djece. Gledati sve to čin rastanka još otežava. Thomas je zagrlio i poljubio sinove. Uvijek im je objašnjavao da budu dobri mami i da ne narastu previše dok se vrati. Zagrlio je i Donnu. Ona ga je čvrsto stisla uza se. Nije to očekivao. Utisnula je bradu u njegovo rame. Poljubila ga je, nekoliko sekundi duže nego što bi se smatralo primjerenim za gledatelje mlađe od 12 godina. Nikad nije plakala na aerodromu pa ni danas. Često bi došla doma i uhvatio bi ju snažan osjećaj tuge, ali nikad nije plakala u javnosti. Nitko nije plakao.

Brzo je s djecom otišla na ručak. Ponovno joj je počelo kruliti u želudcu. Osjetila je koliko je zapostavila glad jer se već počela osijećati loše do mjere da je mislila da će se srušiti. Ušli su u mali restoran. BIo je poprilično moderno i hipsterski uređen. I jelovnik je bio poprilično hipsterski. Dosta sirove hrane, veganskih jela, hladnih juha. Sreća da djeca sve jedu, ali nisu baš bili oduševljeni izborom. Pomislila je na Alana. Bi li ga trebala nazvati? Pitati je li jeo? Onda se sjetila Thomasovih riječi: "On je odrasla osoba". 

Oduvijek se prema svima ponašala kao majka. Ona je uvijek bila ta koja je pazila da se prijateljice na napiju, barem ne previše. Ona je uvijek imala vode i maramice (čak i vlažne) u torbi gdje god išli. Već je na fakultetu počela shvaćati da se oblači slično kao njezina majka koja je imala stila za svoje godine. Naravno imala je i koju upitnu modnu odluku, ali zar nemamo svi. Majke nam uvijek daju najbolje savijete koje tek kasnije naučimo cijeniti. Ne treba ti puno, ali neka bude kvalitetno kao da je bio moto Donnine majke. Parfemi, odjeća, njega lica i kože, uživanje u hrani i piću. Savijet je koji se mogao primjeniti u bilo kojem aspektu života.

 Osim svojih oduvijek snažno izraženih majčinskih instinkata Donna je oduvijek htjela je veliku obitelj s puno djece. Bila je jedinica i nikad nije znala zašto njezini roditelji nikad nisu imali još djece posebno zato što su imali sve potrebne uvijete. Thomas je pak dolazio iz velike obitelji i zbog još ponekih problema iz djetinjstva nije htio više od dvoje djece. Htio im je pružiti sve. Tako su i ostali na dvoje.

Ostatak dana Donna i sinovi proveli su u gradu. Šetali su, istraživali nove putove, igrali se skrivača... Voljela je kvalitetno provedeno obiteljsko vrijeme na svježem zraku, no zapravo se samo nije htjela vraćati praznoj kući i praznom, hladnom krevetu. Krevetu u kojem će biti sama sa svojim zbrkanim mislima.