Prve Igre gladi

1

Polako sam prstima dohvatila kamen sa zemlje, dok su mi oči cijelo vrijeme pratile prepelicu. Tiho i polako sam kamen stavila u praćku, snažno zavrtjela nekoliko puta i prije nego je raširila krila, pogodila sam ju. Prepelica je, zajedno s kamenom pala za zemlju i dok se još grčila, zgrabila sam ju i zavrnula vratom.

Praćka, napravljena od padobranskog užeta nam je bila treća ruka. Okrug 1 je jedan od najvećih okruga, kao 2 i 4. Bili smo jedni od bogatijih, omiljeni okrug koji je pružao luksuz i svu ljepotu Kapitolu, ali smo za to malo dobili.

"Blago tebi, ja sam uhvatila samo lastavicu." reče Gem.

"A ja vrapca." reče Moldavit.

Lov je bio neophodan tijekom Pobune i godinu dana nakon Pobune. Nekad smo se nahranili samo hranom na tržnici, ali više ne. Nisam ni htjela misliti koliko je valuta pala, tako da nemamo ni za jedan tanjur na dan.

Gem je podigla svoje oči boje šumskog zelenila i uzela kamen. Vidjela je veliku crnu pticu među granama i spremna zavrtjeti, ali odmah sam joj uhvatila ruku. "Pazi, šojka brbljavica." rečem. Otkad su izumili te proklete ptice, moraš paziti što govoriš u koje vrijeme. Gem je kimnula i vratila praćku u džep hlača.

Ovo nam je bio današnji obrok, Gem je uhvatila lastavicu, a Moldavit i ja prepelicu i vrapca. Nije se bilo smisla zadržavati se da ne dođu Mirovnjaci, a i druge smo ptice rastjerali gađanjem. Osim toga, ne bi smjeli kasniti da dan žetve.

Moldavit je imao sreće što ima deset godina, ali ja ne, kao ni Gem. Između tih tisuću ceduljica se nalaze naša imena, svi od dvanaest, do osamnaest godina. Danas ćemo se oprostiti s dvoje djece, ili s jednim ako budemo imali sreće. Panem će se oprostiti s dvadeset i troje, sa svakim na ekranu.

Kad sam se okrenula, čula sam fijuk, a kasnije i uzvik. Okrenula sam glavu i vidjela kako Moldavit uzima vjevericu s trave i stišće joj vrat.

Već se brinem što ga ovim izlažem. Čak i ulov male ptičice se smatra krivolovom, miša, gliste, zmije, kukaca, sve što konzumiramo, otkad je došlo do nestašice hrane prije tri godine. Kazna za prvi prekršaj je javno bičevanje, a za drugi smrt. Prije lova su nam rebra stršila poput šiljaka, čak ni očeva dnevnica od šesnaest sati rada nas ne bi spasila. On je mogao od grane naoštriti kolac i baciti na veću životinju i mogli smo se gostiti, dok je bio živ.

Gađanje nas je učio, ali vući životniju ili je nositi na leđima je bio dodatan rizik. Majka je uvijek htjela, ako moramo, da lovimo životinjice koje stanu u džepove.

Dok išli kući, putem smo brali tratinčice i maslačke, dovoljno za salatu. Skupljanje bilja se nije kažnjavalo, samo dok ne bi postalo sumnjivo. Ako bi se netko zadržao, vodili su ga pred u Palaču pravde pod sumnjom da skriva nešto.

"Bojiš li se?" pita me Gem.

"Ne." rečem. Osim mog imena, tu je tisuće ceduljica. Koja je šansa da baš izaberu mene? Jednaka kao kod drugih.

"Moj otac jedva čeka da prođe ovaj dan." Njen otac radi u rudniku, šesnaest sati kopanja zlata na dan, tako da je prepuštena sama sebi. Naša majka za novac brusi dragulje, zato ima blage i precizne ruke, koje su još crvene i oguljene radi pranja tuđeg rublja.

Osim kopanja i brušenja dragog kamenja, mnogi roditelji moraju i raditi na crno, proizvodnja sira ili maslaca, prodaja vrijednih stvari koje nađu ili lov. Da možemo bolje, preskočili bismo ogradu i ulovili veći plijen ili se ne bi više vratili. Nekad je ograda služila da drži divljač dalje od nas, no sad je elektrizirana.

Pozdravili smo se i otišli svojim drvenim malim kućicama, gdje se još mogu naći tragovi požara i uništenja tijekom rata. Majka je već napravila mješavinu poriluka i petrusina, te je uspjela kupiti malu krišku kruha u pekari. To ne viđamo svaki dan. Dok je miješala salatu, ruke su joj drhtale. Na sve to sam se pravila hladna. Ako dijete paničari, kako tek majka paničari? To smo otkrili mnogo puta tijekom pobune.