Prve Igre gladi

12

Ostajem skamenjena na tren, ne mogu vjerovati. Puntalis se diže i kreće dalje. Skačem i dalje na njegova leđa i bodem, a on ima dovoljno snage da me odbaci. Nema dijela na njegovom tijelu koji više nije krvav. Tetura i dalje bježi. Krenem odmah za njim.

"Stani." govori Carnelian, još mu je onaj strogi ton u glasu. "Ozlijedit će te i možda još netko drugi naiđe. Pusti nekoga drugo da ga sredi."

Rado bih za njim krenula, tako ga je lako dovršiti, ali nešto mi govori da ga poslušam. Okrećem se i vidim dječaka iz mog okruga kako si sad crijeva drži u rukama i gleda ih. Drhti, kao što sam da drhtala otkad su izvukli moje ime. Sjednem do njega i uzmem jednu krvavu ruku. "Što sad?" pitam. Ne mogu se suzdržati od plača.

"Sakrij se. Skrivaj se koliko god možeš."

To je i sve što mogu, osim ako ne mislim nekoga ubiti praćkom i kamenčićima. Možda ih oslijepim, pogodim u oči, ali nisam toliko sposobna. Kimam glavom, brišem suze. Ljubim mu ruku, možda sto puta. "Dođi." privuče me opet k sebi i puštam ga da me grli kao što je nekad sestru. Ležim mu na ramenu dok mi gladi kosu. "Bit će ovo gotovo još danas ili sutra. Izbjegavaj sve što ne trebaš, vodu, hranu, druge." Ljubi mi kosu. Ne znam što da činim, skrivanje mi je jedina taktika, sve dok ne umrem od gladi.

"Hoću." rečem. Mislim da zna da neću preživjeti. Gotovo je za Okrug 1.

Ljubi me u kosu i miluje je. Više ne osjećam strah, osjećam spokoj. Samo ga ne želim izgubiti, to je sve. U tijelu osjećam kako teče život iz njega. Polako mičem ruku i ustajem. Onog dječaka iz kaveza više nema. Sklopio je oči da ja ne moram. Vidim plitko disanje koje brzo prestaje. Tada čujem top. Dajem mu posljednji poljubac u čelo i odlazim.

Sad znam da sam sama. Četvorica gromada protiv mene, a sve bi moglo biti gotovo u jedan dan. Da mojoj haljini su tragovi krvi dječaka iz Okruga 7 i vjerojatno masnice jer me boli cijelo tijelo od udaraca. Penjem se polako uz stepenice, polako, tiho poput vode. Nož ne puštam iz ruke. Nadam se da je Puntalis ubrzo gotov.

Izlazim na vrh i sklanjam se ispod najgornjih tribina. Tu ležim, stišćem nož. Tu će me zadnju tražiti. Nemam strah kao i prije jer je već rekao, danas ili sutra će sve biti gotovo. Svi se trude da se ovo završi.

Brzo čujem poznate jecaje, Puntalis. Provirim malim dijelom i vidim da ga skupina iz četvrtice dovodi na polje s mrežom preko glave. Brzo mu skidaju mrežu i tjeraju ga da maše sjekirom. Još dobro zamahuje, ali ne dovoljno dobro. Duo se kreće i izmiče poput balerina i vrti trozupcem u mlinovima. Smiju se, dok se on bori svom snagom. "Što je sedmice, izbola te mala od trideset kila?" smije se djevojka.

Puntalis je uporan, dok mu se oni dvoje izruguju. Ipak zamahne prema dječaku, ali ga prevari i sjekira doleti djevojci u prsa kroz plavu haljinu. Mare, pada, a Puntalis se jedva zadržava na nogama. Salis je u šoku par sekundi, dok ga ne napada trozupcem i vrišti. Puntalis napokon pada, Salis ga probada sve dok mu jauci ne utihnu, pa čak i nakon toga. Poslije ide do tijela djevojke i miluje joj kosu, sve dok se ne pojavi poznata figura. Sa suprotne strane stuba silazi Comfora u zelenoj haljini, sad manja nego prije, ali ništa manje opasna. Dolazi čekićem sve bliže njemu.

"Znaš li da nismo sami?" reče dječak.

"O znam, lako ću ja s tom malom."

"Ne želiš da je zajedno nađemo?"

"Dosta mi je vaših ulizivanja. Tražili ste me samo da duže živite i eto, preživjeli ste." Vidim da kruži oko njega kao oko plijena. "Sad se potrudi za finale."

Napada ga i vidim da ima čekić u jednoj i mačetu u drugoj ruci. Dječak se dobro trozupcem brani, jer ga vrti. Brži je, ali Comfora je Comfora. Zavučem se još više ispod tribina. Ne pada mi ovo na pamet gledati. Borba traje drugo, jako dugo, oboje su izdržljivi, ubili bi me u tri sekunde. Samo stojim skupljena, drhtim uza svoj nož. Kao što je Carnelian rekao, skrivam se.

Nakon nekoliko sati dječak vrišti i čujem lupanje, razbijanje. Je li mu razbila lubanju? Čuje se ubrzo top, a ja se još stisnem.

Finale? Jesam li ostala među svoje zadnjih? Ne smijem izaći. Ostajem ovdje dok ona ne pogleda zadnji kutak. Ipak me nešto izvlači za kosu. Vrištim i mašem nogama. Nož joj zabadam nekoliko puta u ruku dok me ne pusti. Tada bježim preko tribina koliko me god noge nose. Kladim se da je sad Kapitol na nogama. Skačem s tribine na tribinu i pokušavam održati ravnotežu.

Dok trčim, osjetim još jedan kamen u džepu haljine. Stavljam ga u praćku, vrtim i gađam je u glavu. Vrišti i pada na tribine, vidim i da se kotrlja. Iskoristim to i nalazim još jedan kamen. Stavljam u praćku i gađam ponovo u glavu. Idem dalje, što dalje i trčim. Čujem kako ustaje i psuje, ne smije mi se približiti. Trčim i dalje, dok ne dođem do kamena i pogodim je. U jednom trenutku vidim da sam joj jedno oko izbila.

U jednom trenutku nema više nijednog kamena, ili ga ne mogu naći. Samo mi ostaje bježanje, ali svi znamo tko prije ostaje bez energije. Sjetim se Clementine, koja me prvi put natjerala na ubojstvo i sjetim se štita kako prži kamenčiće. Tako je štit.

Penjem se na zid, nalazeći bilo kakav utor u pukotinama. Ne ide mi najbolje, ali trudim se. Vidim kako ona dolazi ispod mene, bez jednog oka iz kojeg se proteže krv, u drugom plamen bjesnoće nikad jači. Pusti čekić na pod, stavi mačetu među zube i krene se penjati. S ranjenom rukom ne ide joj najbolje.

Pravim se da mi ne ide najbolje, i unatoč upozorenju. Pustim da mi se približi. Mičem se malo u stranu kao da ne znam gdje ću i pustim ju da zamahne mačetom, te se bacim na tlo. Čujem vrištanje i zujanje struje. Čini se da je pogodila štit. Djevojka pada sad spržene kože izvana i trese se. To je moja prilika. Stajem joj na vrat, grabim nož i ubodem je u drugo oko. Osjetim da je vrela, sad joj je cijelo lice natopljeno krvi. Ne odustajem, zabadam joj nož u vrat, ponovo, ponovo o ponovo, kopam rupu u vratu, u prsima, u ramenima dok krv izlazi u mlazovima i oboji joj haljinu. Nije više ni sposobna vrištati. Svejedno bodem i ne zaustavljam se dok ne opali top.

I to je to? To je stvarno to? U areni, na ovom nogometnom stadionu je tijelo dvadeset i jednog mrtvog djeteta. Gledam ju, nekad opasnu djevojku iz čijih očiju je nekad sijevao ubojiti bijes, sad ni nema oči, lice joj je natopljeno krv, vrat i ramena iskasapljena i leži u zgrčenom položaju, u lokvi krvi.

Što sam učinila? Mučila sam ju, eto što sam učinila. Moja haljina je poprskana njenom krvi, jedna velika crvena mrlja. Ustajem, bacam nož i polako idem gdje sam izvršila moje prvo ubojstvo. Drhtim kao nikad prije iako znam da sam jedina na nogama. Perisca, leži licem prema tlu izgleda manja od makova zrna. Dječak malo dalje od nje leži na boku, iskasapljena vrata, visok je, mršav, a u licu se vidi da nije puno stariji od mene. I Clementine, djevojka sad leži naglavačke na tribinama i kako joj sad haljina otkriva noge, vidim da je bila kost i koža, ni milimetra mesa. Sad oko svih lete muhe.

Gledam u krvavu platformu, ostaci dječaka iz dvanaestice od kojeg je toliko malo ostalo. Vidim djevojku iz šestice, kako još leži zagrljena oko dječaka iz svog okruga i njegovu rascijepanu glavu. Salis i njegova glava se pretvorila u gomilu mljevenog mesa. Mare, djevojka iz okruga 4. Sad vidim da je bila prelijepa.

Samo gledam i tresem se, nema više nikoga, nitko mi više ništa ne može. Sjedam kraj Clementine, njišem se naprijed-nazad. Sjetim se onog dana kad smo zajedno pjevale i opjevam.

Tamo daleko gdje je zelen brijeg

Naćuli uši i slušaj vjetrov pjev

Slušaj glazbu vjetrova, to je naših predaka glas

Kad te slijede crne sjene, ovdje nađi spas.

Ljubice traže rosu, a ruže sunčev sjaj

Cijela nebesa znaju da te volim ja.

Nema ničega, nema nikoga. Mogu samo pjevati, piti vodu i jesti štakore? Je li Kapitol zadovoljan? Zašto me ne pošalju doma? Hoću svoju majku. Hoću doma.

Tada se na razglasu čuje: Dame i gospodo, imamo prvog pobjednika u povijesti Igara gladi.