Prve Igre gladi

5

Ove noći sam spavala svom budućem protivniku na prsima jer se nisam mogla smiriti. Druga žrtva i beba. Je li bilo dosta ponižavanja? Ljudi nas gledaju, fotografiraju, snimaju, smiju nam se u lice, bacaju nam svašta u kaveze. Mirovnjaci se samo brinu da se održi određena udaljenost.

Carnelian me njihao, gladio mi je kosu dok sam mu tiho jecala u košulju. Volta još gorko plače, dječak iz šestice je tek nedavno prestao vrištati, a čak djevojka iz četvrtice je plakala neko vrijeme. Činila mi se prilično hladna prije toga.

Nakon nekog vremena zaspim i sanjam svoj dom, pronalazak dragog kamenja, hvatanje ptica s Gem, majci kako pomažem u pripremi ručka, školsko igralište na kojem se igramo.

"Gem! Gem! Gem! Mama! Mama!" čujem vrlo poznat glas neke djevojke, točno poviše sebe. Otvaram oči i nalazim se u kavezu, dok me Carnelian drži u rukama. "Gem! Gem! Gem! Mama! Mama!" Je li to moj glas? Dižem glavu i vidim na vrhu kaveza šojku brbljavicu. Tad shvatim da to nije nikakav san. "Gem! Gem! Gem! Mama! Mama!"

"Iš! Makni se!" vrištim i lupam lancima po rešetkama. Mislila sam je pogoditi sandalom da nije pobjegla na vrijeme.

Čujem kako se Mirovnjaci smiju iz daljine i dođe mi da nekako izletim iz kaveza ravno na njih. Sad sam dovoljno osramoćena, svi znaju da sam pravo mamino dijete. Carnelian me vuče na pod da ne bih napravila nešto sumnjivo.

"Ti imaš majku?" pita Volta.

"Da." rečem.

"Je li plakala za tobom?"

Zašto se sad svega moram prisjećati, njenih suza ne samo zato što joj oduzimaju dijete nego što su već upucali drugo, ne njeno, ali ju je dobro znala. "Šuti više." kažem. Ne želim pričati o tome.

"Smiri se, neki te gledaju kao plijen." Carnelian mi šapće. Pogledam u djevojku nasuprot sebe i već me gleda kao lovinu. Dječak iz Okruga 4 mi se čak smije.

Nešto drugo još zauzima moju pažnju. Dolaze ljudi, gomila. Gađaju Mirovnjake, dolaze s plakatima. S druge strane još dolazi hrpa Mirovnjaka i drži gomilu dalje od kaveza. Pomislim da nas sad dolazi hrpa pobiti dok ne vidim plakate. Ukinite Igre klanja, Rat je gotov, Naš rog kaže ne.

Je li moguće da ima protivnika Igara u ovom gradu? Sad shvaćam da ne žele nas pobiti, žele nas osloboditi, toliko ljudi, barem stotine.

Mirovnjaci su počeli pucati u zrak, a kad se rulja nije maknula, počeli su pucati na njih. Rulja je padala kao domino, krv je prskala po kamenu i širila se u lokvama. Rulja se brzo razbježala, a na tlu ih je ostalo dvadesetak. Oni koji su se vukli po podu nisu dobili pomoć. Mirovnjaci su im stali na leđa i dali zadnji metak u glavu. Sad vidim i koliko Kapitol brine za svoje građane.

Sati prolaze, tijela su odvukli, ali nisu očisti krv s ulica. Drugi ljudi gledaju što se dogodilo, ali sad ih tjeraju. Vidim da se dječak iz jedanaestice opet penje na vrh kaveza, ovaj put se uhvati i nogama. Sada shvatim da se uspio popeti s lancima. Koliko on ima snage?

"Silazi dolje!" Mirovnjak lupa po rešetkama da se spusti. Sad shvaćam tko je najveća prijetnja nakon dječaka iz dvojke.

Ubrzo dolazi jedno vozilo s ogromnim kavezom, dovoljnim da u njega stane svih dvadeset i četvero. Zapravo dvadeset i dvoje. Još ne mogu vjerovati na nas je dvoje nestalo. Tako i čine, otvaraju prvo naš kavez i povlače mene, pa Carneliana. Vuku nas u taj kavez i trpaju nas. Pokušavam se smjestiti što dalje od drugih, ali nije moguće, nema dovoljno mjesta. Vidim da me netko snažno hvata za ruku. Stresem se, ali to je samo Volta. "Strah me je." reče. Ne mora mi ni govoriti, strah joj sija iz modrih očiju. Carnelian sjeda do mene, Volta se lecne, ali do nje se samo sjela djevojka iz petice. Izgleda dovoljno bezazleno.