Prve Igre gladi

10

Volta je vrisnula čim mu je tijelo palo na pod, očito smrt još nije vidjela. Odmah sam zgrabila samostrel, ali me ta pojava udarila tako da sam odletjela nekoliko metara. Krenem uzeti samostrel, ali se sasuo u nekoliko komada. Iz džepa hitro uzimam kamen, ali vidim kako se Volta sad drži za vrat i pada na koljena. Kamen stavljam u praćku i gađam u glavu tko god to bio. Po glavi vidim da se radi u muškom rodu. Grabim strujni krug, posljednja šansa, ali mi ga otima i udara me tako jako po nosu da završim na podu.

Nedaleko od sebe vidim malu Voltu kako se drži za grlo, utapa se u vlastitoj krvi i krupne suze joj teku iz očiju. Ne može ništa reći, a modre oči traže pomoć. Puzim do nje, hvatam je za ruku, malu tanku ručicu koja više nema snage. Brzo joj život izmiče, lice se opušta kao i ruka na vratu.

I tako umire djevojčica? Nisam imala srca nauditi Fulmenu, a kamoli maloj djevojčici. Gorke suze mi sad cure niz lice, ne znam je li od bijesa ili tuge. Okrećem se i vidim da kreće prema meni. Srp mu je u ruci, srp djevojke koju smo ubili. Gledam kako mu svjetlo obasjava kosu, plavu kosu i ubojit pogled iz zelenih očiju.

"Carnelian?" Smije se. Nakon ovoga on se smije. Grabim nožić i skačem na njega, ali me zaustavi i ponovo udari po nosu. Baci me na pod i sad mi leđa pritisne koljenima. "Što radiš?"

"Kako si krenula, vidio sam da nećeš daleko." reče i zavrne mi ruke iza leđa. "Ono na tribinama je bila puka sreća. Ti i tvoje pjevanje." Čvrsto mi zaveže ruke poput zarobljenika.

"Zašto si to učinio?"

Sad me digne i okrene prema sebi. "Znaš li da bi tebe prije ili kasnije bacili u vodu zajedno s ovom žicom?"

"Ne bi."

Opet me pljusne po licu. "Ovo su Igre gladi, probudi se."

Da, to su Igre gladi i probudio me. Sve one utjehe, smiri se, misli na Zeleni brijeg, jebao ga Zeleni brijeg. Pljunem krvavu pljuvačku ravno njemu u lice. Sad me snažno udari u trbuh, tako da sve zvijezde prebrojim. Gledam Voltu zadnji put, tako spokojnu, malenu. Kad ju je Carnelian gledao u kavezu, gledao je plijen cijelo vrijeme. A što sam mu ja? Lutka za mučenje.

Gledam kako Fulmenu grubo vadi nož iz vrata, toliko grubo da mu dio kralježaka iskoči. Nema milosti prema nikome. Uzima sav potreban alat i stavlja me preko ramena.

Da sam negdje drugo, vrištala bih, ali ovdje nema spasitelja. Tko zna tko bi mi kakvu smrt priuštio. Možda bi mi Puntalis dao brzu i sigurnu smrt, Agro bi mi sve radio da publici priušti spektakl, djeca iz četvrtice igrala bi se sa mnom kao mačići s iznemoglim mišem, a Comfora bi se iživljavala na sve moguće načine.

Carnelian? Očito bi me mučio fizički i psihički. Doveo nas je u jednu osvijetljenu sobu, gdje je Fulmen postavio žarulju. Očito nema srama. Stavio me je na stolicu i počeo paliti vatru. Kremen? Odakle mu to? Je li bilo među oružjem?

"Znaš li samo kako su oni premazani? Vidio sam ih kako pokušavaju iskopat mine s platformi. Sreća pa je doletio trozubac blizu njih."

Mine. Jednom su riskirali, pa su vidjeli da je preopasno. Sjetim se dječaka iz dvanaestice i kako je jedva od njega išta ostalo. Njegovi ostaci još tamo leže.

"Znaš li koliko nas je ostalo?" pita. Odmahnem glavom. Znam da nas je jedino previše mrtvo.

"Sedam. Svi su veći od tebe za duplo, drugi pametniji i opasniji. Sreća pa su ti..." Na vratu nožem imitira presjek. Kako samo može? Je li Volta bila pametnija? Ne znam, ali držala se Fulmena. Nije imala nikakve vještine, nije lovila, možda je samo Fulmenu pomogla izraditi oružje.

Sedam živo, sedamnaest mrtvo, osamnaest ako uključimo i bebu. Osim nas dvoje, tko je još tu? Oni iz četvrtice su nerazdvojni. Puntalis, majstor sa sjekirom koji je dječaku iz devetke razbio prsa. Agro sada ljut kao pas.