Prve Igre gladi

7

Sanjam kako me djevojka iz desetke bode ponovo i ponovo, a ja i dalje zurim u njene oči, one zlatno-smeđe oči pune mržnje. Stresem se i treba mi par minuta da shvatim gdje sam. Nisam više u kavezu gdje sam se osjećala sto puta sigurnije, u areni sam. Nisu mi više prijetnja samo Mirovnjaci nego i djeca s kojima sam provela zadnjih nekoliko dana, čak i Carnelian, u čijim sam rukama spavala, koji me je smirivao na putu u klaonicu. Sad ih je osmero mrtvo, ako još netko nije prije noći otišao.

Opet osjećam kako me želudac steže i grlo mi gori. Sjećam se da od jučer sam samo popila nešto vode, prije dva dana sam pojela sendvič ili dva. Ipak se ne mičem, hodnici su još uvijek mračni. Čujem kako netko dolazi i skupljam se. Netko otvara ormar i nadam se da neće se popeti. Ipak zatvara vrata i prije nego ih zatvori, čujem nagli tresak.

Odmaknuo se i vidim da u rukama drži srp. Sjetim se one djevojke iz Okruga 9 kako drugoj zabada srp u rame, ali ovo je bio dječak, dosta krupniji od nje. Napada ga dječak sa sjekirom, Puntalis. Bore se, naguravaju se, udaraju, izmiču i zamahuju jedan prema drugome. Je li ovako bilo na početku?

Dječak iz devetke je uspio porezati i probosti Puntalisa na nekoliko mjesta, uspio je izmaći svaki zamah, ali se on ipak drži. Puntalis su ipak zadaje završni udarac u vrat. Vadi sjekiru kad ovaj padne na pod. Čuje se top. Trga rukav košulje i vezuje posjekotinu na nozi, a drugim veže srp i objesi ga na leđa.

Jedva čekam da ode. Ormar je već napola uništen i ne želim propasti zajedno s njim. Puntalis se udaljava i kad skreće, dižem se u sjedeći položaj i moram skočiti. Ormar glasno škripi i raspada se. Odskočim da se ne srušim s njim. Sve se čulo. Puntalis me tad ugleda i kreće prema meni. Sad ili nikad, zgrabim kamen, metnem u praćku, naglo zavrtim i pogodim ga ravno u glavu. Vrisne i padne za zemlju.

Bježim što dalje, nadajući se da me neće još netko naći. Gdje mogu i sakrijem se pod klupu. "Gdje si prokleta bila?" čujem ga kako psuje. "Nema u tebi trideset kila. Neka te samo uhvati netko drugi."

Tko? Comfora? Zadrhtim kad pomislim na nju. Trgala mi bi kožu s tijela, meso s kostiju i ne bi mi dopustila da brzo umrem. Okrug 4? Oni izgledaju kao netko tko se igra sa svojim plijenom. Okrug 11 se ne skriva, makar je djevojčica manja od mene. Krenuli su u klanje.

Okrug 3? Bi li oni iznevjerili moje povjerenje? Ja ne bih. Od svakog okruga, njih ne bih nikad taknula, ne bih mogla. Tko je još ostao? Djevojka iz devetke? Rođeni ubojica. Dječak iz desetke? On ima samostrel i u najvećoj je prednosti. Usput je ubio dječaka iz osmice. Tko još? Clementine? Da, ona me sigurno ima na meniju. Možda joj je to jedini cilj u areni, jer nisam vidjela da nastoji preživjeti.

Carnelian? Što bi on učinio? Smirivao me je, njihao, grlio, tješio. Je li to bio paravan da mu se podam? Ako se nađemo, bi li me iznevjerio? Bi li ja njega iznevjerila? Da sam barem tako hladna kao neki?

Razmišljam o njemu i poželim da je tu. Da ga vidim, bacila bih se na koljena i opet mu izljubila ruke, bez obzira bi li me odmah ubio. Zašto sam se tako vezala za njega?

Skupljam se ispod klupe i ne mičem. Nitko ne dolazi, ali se svejedno ne mičem. Dječak iz devetke je bolno požalio što nije bio oprezan. Glad i žeđ me muče, ali svejedno stojim, dođe mi da zapjevam, ali svejedno šutim.

Ubrzo čujem cijukanje i vidim štakora. Ogroman je, stane u moje dvije ruke. Vidim kako trči prema meni i kad mi se približi, odmah ga probodem nožićem. Učinim ono što sam nekoliko puta učinila tijekom pobune, kad toliko gladovala da sam izgubila snagu i nogama. Zaklala sam štakora, rasparala krzno i počela jesti njegove iznutrice. Majka me tada vikala jer sam mogla bilo koju bolest pokupiti, pogotovo onako izgladnjela. Sad mogu birati glad ili neku bolest. Jedem iznutrice, sluzavo je i ima okus metala, ali svejedno jedem. Druga opcija bi mi bila brati travu po polju, ali doletjelo bi mi nešto u glavu.

Nakon jela sakrijem krzno i dalje stojim tu, ali shvatim da mi treba vode. Poližem krvave prste, ali to nije dovoljno. Nakon nekoliko sati shvatim da se moram maknuti. Nitko lud od njih ne ide u potpuni mrak. Pomaknem se i prvi put vidim da osjećam pločice. Klupa i pločice. Je li ovo svlačionica?

Dižem se i promatram, ima klupa i metalnih ormarića, ali sigurno ne mogu nijedan otvoriti. Pokušala sam s nekoliko i odustajem. Tražim sudoper, tuš, bilo što s vodom. Nekoliko sam ih našla, otvorila cijevi, ali ništa, doslovno ništa.

Uspjela sam naći bocu koja se vješa oko vrata, ali je bila prazna. Nalazim vrata i otvaram zahod. Zabadam ruku u školjku, ali ništa sve suho. Zatvaram vrata i sjedam na školjku. Nožić i dalje stišćem u slučaju da me netko nađe. Skupim noge i njišem se kao dječak i šestice, samo sam tiha. To je to, umrijet ću od dehidracije, osim ako me netko nađe. Njišem se, opraštam se polako sa životom i čujem žamor vode.

Voda? To me postavi na noge. Polako otvaram vrata i izlazim. Koračam tiha i lagana poput vode, te pratim zvuk žamora. Napuštam svlačionicu i žamor me vodi u još veći mrak, ali sad trebam se i znati kretati i slijepa. Dolazim do vrata i polako ih otvaram. Vidim vodu i svjetlo na stropu. Ispod zemlje arenu okružuje voda i postavili su svjetlo. Kako lijepo od njih. Ne čujem nikoga, izlazim i punim bocu vodom. Pijem jednu, drugu, treću bocu.

Čujem nekoga da dolazi i odmah se vraćam, ali se zadržim na vratima. Je li Okrug 3? Ne, 4 je. Prepoznajem nju po upadljivoj plavoj haljini, a njega po plavoj košulji. Nose trozubac i mrežu. "Ako još netko nađe ovo pravi je sretnik." reče dječak.

"Da, ovo je pravo blago."

Malo bolje povirim da vidim čime pune vodu. Vrčeve, imaju vrčeve. Gdje su to našli?

"Znaš to Salis? Ne bi bilo loše zaroniti da pronađemo izlaz."

"Dobra ideja. Ti čuvaj stražu."

Dobra ideja? Predobra. Radije ću ovdje ostati i riskirati život, nego se i dalje kretati među ovom pećinom. Dok Mare roni, Salis vjerno čuva stražu i alat. Mare izranja nakon nekog vremena i govori: "Nema ništa. Sve su cijevi zabetonirali."

"Daj da ja još jednom pokušam." Tada Salis zaranja i vraća se nakon nekog vremena. Mare se ne miče. Ipak su vjerni jedno drugome. Salis ubrzo izranja i govori. "Ništa."

"Šteta. Bolje čekajmo da svi dehidriraju. Zagarantirana pobjeda." Valjda je svjesna da je samo jedan pobjednik.

"Da, kladim se da oni sitni već na rubu."

"Da, pustimo ih da ih priroda sredi, ne budimo okrutni."

Zatvaram vrata i vraćam se opet u zahod. Tu se pomokrim i stojim skrivena, tiha. Sad imam vodu da sobom. Tu mi je jedino skrovište. Samo izlazim kad nemam vode i kad mi treba štakor za obrok. Jedne noći djevojka iz desetke me ponovo bode.